BAŠTA KINA „KULTURA“

Piše: Miodrag Perunović

U ovom vremenu u kom se čovječanstvo priprema za svoj salto mortale (ko preživi pričaće), vremenu u kome je život obamro, i pretvorio se u vegetiranje, manje-više svi smo pomalo depresivni, nezadovoljni, nervozni…

Bavimo se traženjem i pronalaženjem tvoraca velike zavjere, jer, ovo što nam se dešava sa ovom pandemijom korona virusa, ima svoj uzrok i početak, samim tim i krivce. I čini nam se, kao da bi nam pronalaženje i osuda krivaca bilo melem na ranu, i riješilo problem…

Rijetki su dani u kojima možemo da slobodno izađemo u grad, i sa još jednom osobom sjednemo u baštu nekog kafića da popijemo piće. Takvi dani su postali pravi mali praznici! (Tako malo za sreću treba!)

Kada se to desi, kao meni danas, kada me je na piće pozvao moj stari klupski drug Sreten Keto Bošković, onda neminovno razgovor u jednom trenutku ode u sjećanje, i evociranje uspomena. Sjedimo na terasi njegovog hotela u centru Podgorice. Ispijamo piće, a kroz priču – ja gledam novu, još nezavršenu zgradu sa druge strane ulice, koja se podiže na mjestu nekadašnjeg omiljenog, podgoričkog kina „Kultura“.

Sa lijeve strane te zgrade postoji prazan prostor, kroz koji u pozadini vidim dio nekadašnje bioskopske bašte; vidim, još uvijek postoji ogromni betonski zid, koji je svojevremeno podignut da bi koristio kao ekran za prikazivanje filmova. Odmah ispod, spojen u jednu cjelinu sa tim zidom bio je veliki betonski plato, koji je služio kao ljetnja pozornica.

E, ta bašta i pozornica su bile, i ostale čuvene prevashodno po bokserskim mečevima! Jedini podgorički prvoligaš tih sedamdesetih godina, bio je bokserski klub „Budućnost“. Podgorica u to vrijeme nije imala sportsku halu („Morača“ je otvorena 1980 g.), pa su se ligaški i svi ostali mečevi održavali: zimi, u sali kina „Omladina“, a kada je bilo lijepo vrijeme, u pomenutoj bašti…

– E, moj Mika (tako Keto i ja oslovljavamo jedan drugog), nema nam više „Kulture“… a, je li bašta čitava? – upitah.

– Jeste, ali neće dugo, tamo će čini mi se garažu da prave… odgovori Keto.

– Ajde života ti, da pođemo do nje. Imam neku želju da je vidim. Ne znam kada sam zadnji put bio tamo? – rekoh.

– Imaš pravo, ‘ajdemo – odgovori on. Pređosmo ulicu i uđosmo u davnu prošlost…

– Ko bi rekao da je onda ovdje bilo po četiri – pet hiljada ljudi? reče Keto, gledajući u krug prostor koji su nekada ispunjavale bezbrojne, uredno poređane klupe sa naslonima. Meni u trenu prođe kao film kroz glavu, sjećanje na moj prvi meč u karijeri koji sam ovdje kao četrnaestogodišnjak odboksovao, i na brojne druge mečeve, i godine koje su se tu smenjivale.

– Ko bi rekao, da su tu nastupali najveći šampioni jugoslovenskog boksa: Parlov, Vujin, Belić, Beneš? Pa zatim, ona naša šampionska generacija, koja je Jugoslaviju uzdigla na nivo svjetske bokserske velesile. Koliko se, i kakvih teških, viteških borbi vodilo, u ovoj kino bašti? A, danas? Nema ni bašte, ni boksera… konstatovah sjetno.

– Ajde Keto, hoću da se popnem gore, gdje je bio ring.

– Ajmo – prihvati… A, ovamo iza smo se zagrijavali, svlačionice su bile ispod bine, sjećaš li se? upita. – Kako ne sjećam, pa koliko smo vremena tu proveli, i mečeva odboksovali. Prvi meč sam ovdje imao 1972. godine – rekoh, stupajući na plato na kojem se nekada nalazio ring. Dobih želju da stanem u gard i zaplešem, onaj bokserski ples…

Zatim, Keto i ja uzesmo da se slikamo, da imamo uspomenu na ovu posjetu.

– To je to mjesto moj Mika, sjećaš se, bašta kina Kultura, puna naroda – publike…

Ovo nam je bio centar svijeta, centar života, ovdje smo počinjali, ovdje smo se rađali! – rekoh gledajući u Keta – A evo, što je ostalo – uspomena, i ona će uskoro nestati, nažalost.

Sve se mijenja i prolazi… To je život!

– Dok smo silazili, svoju priču završih riječima: – Ko zna da li ćemo ikada više u životu ovdje doći Mika moj, a najvjerovatnije nećemo!

– Kada stigosmo do hotela, Keto se osvrnu i reče:

– E, neka smo pošli tamo, imao si pravo; sad mi je tako milo i prijatno u duši što smo bili, i potsjetili se…