„Hristos voskrese! Vaistinu voskrese! Eto, u četiri reči sva sudbina svih ljudi svih vremena! U četiri reči sva istorija roda ljudskoga! U četiri reči tvoja istorija i moja. U četiri reči najveća revolucija u svima čovečanskim svetovima, najveća prekretnica, najveća skretnica. Kada je voz ljudskog života, koji je jurio šinama smrti, skrenuo odjedanput ka besmrtnosti, sve se izmenilo. Prevrat neviđen! Šta se desilo to sa rodom ljudskim?
Vaskrsenjem Svojim Gospod je iz pakla izveo rod ljudski i uzneo u Raj. Gospod je iz smrti iščupao rod ljudski i uzneo ga u Besmrtnost. Gospod je iz ništavila, iz nebića, vaskrsao ljudsko biće u Život Večni. Gospod je oteo čoveka od đavola i dao ga u zagrljaj Bogu. To je Uskrs! To je Vaskrs! Najveća, zaista, revolucija u svima svetovima. Jedina savršena i dovršena revolucija, savršena i dovršena, jer njome – šta se daje čoveku?
Život Večni! Život Večni u koji se ulazi kroz Istinu Večnu, kroz Pravdu Večnu, kroz Ljubav Večnu, kroz Radost Večnu.
Evo dana koji stvori Gospod! – tako se peva danas u jednoj divnoj crkvenoj pesmi. A ko je do danas stvarao dane ljudske? Ko je to stvarao dane života tvog i mog, svakog čoveka – ko? Smrt! Smrt je stvorila tvoje dane i moje dane i kroz greh bacila nas u zagrljaj đavolu, a đavo nas baca u pakao. Eto ko je stvarao dane roda ljudskog i dane života ljudskog.
Greh, smrt, đavo – eto tvoraca naših dana, eto crnih sunaca u strašnoj noći greha i smrti, u kojoj je živeo rod ljudski do Gospoda Hrista. Šta su oni radili do Gospoda Hrista? Dizali spomenike. Kome? Smrti i đavolu! Jer svaki greh, to je spomenik koji čovek diže đavolu. I ovaj svet do dolaska Gospoda Hrista pretvorio se u jedno beskrajno igralište, igralište prepuno lažnih bogova, prepuno spomenika greha i smrti, prepuno spomenika đavolu.
A te spomenike dizali ljudi, ljudi gresima svojim. Pun svet idola, pun svet lažnih bogova. Sve njih stvarao je čovek lažući sebe grehom, slastima grehovnim.
To čovek i danas traži posle Vaskrsenja Gospoda Hrista, kada neće za Njim. On i danas grehom svojim diže spomenike đavolu, stvara razne idole, lažne bogove i klanja im se. Koliko se danas ljudi klanja lažnim bogovima? Koliko je danas ljudi neosetljivih na Vaskrlog Gospoda?
A ljudi, ljudi u lažima kulture. Kultura evropska: idolijšte, strašno idolijšte puno lažnih bogova, puno lažnih filozofa, lažnih mudraca, lažnih naučnika, lažnih zakonika, lažnih careva i kraljeva, lažnih diktatora, lažnih mučitelja, tirana. Sve to bez Hrista i protiv Hrista – i drukčije ne može biti! Drukčije ne može biti! Ljudi dižu stalno spomenike đavolu, ljudi žive stalno među lažnim bogovima kada ne veruju u Vaskrlog Gospoda Isusa.
Ovaj svet bez Gospoda Hrista – šta je? Smrtište! Mrtvačnica! Ogromna grobnica! I u njoj stavili čoveka, leš do leša, mrtvac do mrtvaca, smrdljivac do smrdljivca. To je svet bez Gospoda Hrista! A sa Njim, sa Spasiteljem, ovaj svet postaje vaskrsilište, postaje rasadnik besmrtnosti. Ovaj svet postaje miomirisno proleće Večnosti. To je učinilo Vaskrsenje Gospoda Hrista.
I mi hrišćani, šta smo, ko smo mi? Mi smo mrtvaci koji su izišli iz grobova, vaskrsli iz grobova i živimo u ovome svetu. Šta je to Gospod učinio sa nama Vaskrsenjem Svojim? Šta je to Gospod dao rodu ljudskome pobedivši našeg najvećeg neprijatelja, smrt i đavola i greh? Šta je dao Gospod Hristos? Dao nam je Život, Besmrtni Život, Večni Život, kome smrt ne može da naudi, kome đavo ne može da naudi, kome nikakav greh ne može da naudi.
I Gospod svako ljudsko biće pretvorio u besmrtnika. Mi hrišćani u ovome svetu živimo kao vaskrsli mrtvaci. Šta je Sveto Krštenje kojim mi poštujemo Hrista? – Sveto Krštenje nije ništa drugo nego, kako uči Sveto Evanđelje, to je pogrebenje sa Gospodom Hristom i vaskrsenje sa Njim. I mi, kroz krštenje pogrebavamo se u Gospoda Hrista, kako se veli u divnim pesmama: „Juče se s tobom sahranih, pogreboh, a danas vaskrsavam s tobom“.
Da, vaskrsavam s Tobom, Gospode! To je hrišćanin.“
Iz Vaskršnje besjede Ave Justina Popovića iz 1966. godine
