Piše: Kasper I
Postoji jedna opasna zabluda koja se godinama provlači kroz društvo: da je autizam „problem“. Nije. Problem smo mi – naše neznanje, naš strah i naša nespremnost da razumijemo ono što nije isto kao mi.
Autizam nije bolest koju treba „izliječiti“. To je neurorazvojno stanje – drugačiji način na koji mozak funkcioniše, osjeća i komunicira sa svijetom . Ljudi iz spektra autizma ne žive u nekom „svom svijetu“. Oni žive u istom ovom svijetu – samo što ih mi često ne čujemo, ne vidimo i ne razumijemo.
Društvo koje ne sluša
Autizam se najčešće prepoznaje kroz poteškoće u komunikaciji, socijalnoj interakciji i ponavljajućim obrascima ponašanja . Ali ono što se rijetko kaže jeste da te poteškoće nisu jednostrane.
Dijete koje ne gleda u oči možda ne izbjegava kontakt – možda je za njega taj kontakt previše intenzivan. Dijete koje ne govori možda ima šta da kaže – samo ne na način koji mi očekujemo.
Mi, kao društvo, stalno tražimo da se oni prilagode nama. Rijetko se pitamo – zašto se mi ne prilagodimo njima?
Mitovi koji bole više od dijagnoze
Jedan od najopasnijih mitova jeste da autizam ima jasan uzrok – ili još gore, da su vakcine krive. Nauka je tu jasna: nema dokaza da vakcine izazivaju autizam .
Autizam je kompleksan i najčešće rezultat kombinacije genetskih i faktora okruženja . Drugim riječima – nije ničija „greška“.
A ipak, roditelji se i dalje suočavaju s krivicom, osudom i savjetima koje niko nije tražio.
Brojevi koji treba da nas probude
Statistike su neumoljive: oko 1 od 54 djece je u spektru autizma . To znači da autizam nije rijetkost – on je dio naše svakodnevice.
Ipak, uprkos tome, sistem često kasni. Dijagnoze dolaze kasno. Podrška je ograničena. Razumijevanje – još više.
Nisu „hladni“, nego preplavljeni
Jedna od najvećih nepravdi jeste etiketa da su osobe sa autizmom „hladne“ ili „bez emocija“. Istina je često suprotna: oni mogu osjećati intenzivnije nego mi, ali imaju poteškoće da to izraze ili podijele .
Zamisli svijet u kojem je svaki zvuk glasniji, svjetlo jače, dodir intenzivniji. Svijet koji te stalno bombarduje. I onda ti kažu da si „problem“ jer ne reaguješ „normalno“.
Autizam nije slabost – nego drugačiji način postojanja
Ne postoje dvije iste osobe sa autizmom. Spektar znači upravo to – raznolikost . Neki ljudi trebaju veliku podršku, drugi funkcionišu samostalno, ali svi imaju jednu zajedničku stvar: pravo da budu prihvaćeni.
Ne treba nam više sažaljenja. Treba nam više razumijevanja.
Ne treba nam više etiketa. Treba nam više prilika.
Najveća prepreka osobama sa autizmom nije njihov razvojni put – nego društvo koje ne želi da ga razumije.
Autizam nije tišina.
Tišina je kada mi ne slušamo.
I zato je pravo pitanje: ne kako da „popravimo“ njih – nego kako da konačno promijenimo sebe.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
