Ataturk

Piše: Milan Knežević

Neobjašnjivo se nekad sjetim Bitolja

i kasarne koju smo mučno napuštali

oko nas su treperila makedonska polja

dok smo zastavu sa jarbola spuštali.

 

U toj ulici konzula, začina, dućana

gdje vremeplov boji nevidljive tinte

plašio sam se rađanja novog dana

u kojem ne bih vidio Eleni Karinte.

 

I onda kad smo se u klanici Galipolja

čudili otkuda sve mitraljezi tuku

ja sam stežuć’ dršku vjernoga pištolja

u stvari, sve vrijeme drž’o njenu ruku.

 

I čemu sad rasprave, traktati i norme

sve se može pristojno preboljeti

ni reformatori ne vole svoje reforme

ali nije lako ni dugo voljeti.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)