Arno Gujon: Srbiju ne uzimam zdravo za gotovo kao vi Srbi

Kao čovjek koji nije rođenjem Srbin, možda više cijenim ono što Srbi uzimaju zdravo za gotovo, kao što su ljepota zemlje, jezika, ćiriličkog pisma, kulture, osećaj prema tradiciji, crkvi, slavi. Želim da se to zadrži. Baš zbog toga su Srbija i Srbi jedinstveni.

Tako o našoj, i svojoj, zemlji govori Arno Gujon (35), direktor Uprave za saradnju s dijasporom i Srbima u regionu, u razgovoru za „Novosti“. Na konstataciju da se ne dešava često da porijeklom stranac dobije ovako visoku državnu funkciju, Gujon kaže:

– Ukazana mi je time velika čast. To je, ujedno, znak velikog povjerenja. Takođe, i veliko priznanje, meni, i svima sa kojima radim poslednjih 15 godina. Svi su oni ponosni na to. Na meni je sada velika odgovornost, ali i mogućnost da još više i bolje radim, ne samo za Srbe na KiM, već i za sve Srbe iz regiona i dijaspore, na humanitarnom planu, ali i kulturnom i diplomatskom planu. Prvi radni dan mi je bio baš na rođendan. To mi je, zaista, bio lijep poklon.

* Ništa vas nije predodređivalo na ovakav životni put?

– Majka Žozijan je bila učiteljica u selu Žari, pored Grenobla, gde sam rođen, dok je otac Iv radio na željeznici, kao šef stanice. Po obrazovanju je diplomirani istoričar, pa sam od njega, kao i moji stariji brat i sestra, Bertran i Oreli, prvi put čuo o Srbiji i Srbima, kroz Prvi svjetski rat i priču o kralju Petru Prvom koji se borio na strani Francuske u ratu protiv Pruske.

To je za nas bilo oličenje francusko-srpskog prijateljstva. Kao djeca, imali smo pravo da gledamo televiziju vrlo rijetko. Uglavnom vikendom, poneki crtani film. Zato su nam majka i otac čitali razne istorijske priče, bajke, grčku mitologiju. Kao dijete sam tako znao da postoji Srbija, gdje se nalazi, zašto su Francuzi i Srbi bili zajedno. Ali, nisam znao više od toga. Nikada nismo bili u Srbiji.

* Imali ste zanimljivo djetinjstvo?

– Najsrećnije koje jedno dijete može da zamisli! Bio sam okružen ljubavlju porodice, oko mene su bili babe i dede, prabake, tu su Alpi, ima mnogo sportskih aktivnosti, igrao sam ragbi, skijao, vodio život u prirodi. Zahvaljujući ocu i majci stekao sam ljubav prema knjigama, istoriji, dobio kritički duh. Uvijek sam bio rodoljub. Sve što sam radio, radio sam punim srcem i bićem. Ne želim samo da mislim, nego i da svoje misli pretvaram u djelo.

* Ipak, opredjelili ste se za drugačije studije?

– Studirao sam na fakultetu u Grenoblu fiziku, matematiku i hemiju. Završio sam za inženjera ekologije i zaštite prirode. Bio sam veoma dobar đak i lako su mi išle prirodne nauke.

* Kako se to dogodilo da se izbliza zainteresujete za Srbiju?

– Zahvaljujući ocu, za vrijeme bombardovanja smo bili svjesni da to što se dešava na Balkanu nije krivica Srba, kao što su govorili u medijima. Otac se potrudio da na stvari ne gleda crno-bijelo, već da razluči istinu od laži. Vidjeli smo da su Srbi žrtve, ne samo bombi, nego i propagande. Imao sam 13 godina.

* Svoje stavove iznosili ste i u školi?

– Oštro sam se suprotstavio profesoru istorije koji je organizovao debatu o bombardovanju Srbije. Rekao sam da time što ubijamo civile ne činimo humanitarno delo. Dodao sam i da smo žrtve propagande. Htio je da me izbaci s časa. Otac mi je rekao da sam dobro postupio i da uvek treba da branim svoje stavove i uvjerenja.

* Tako ste počeli i da pomažete Srbima na Kosovu i Metohiji?

– Kada je 2004. došlo do pogroma na KiM, prvi put su u Francuskoj počeli da govore o tome da su Srbi žrtve. Brat i ja smo htjeli nešto da uradimo, pa smo odlučili da osnujemo humanitarnu organizaciju i da krenemo na KiM, iako nismo znali kako će nas Srbi dočekati i da li će biti ljuti na nas zbog načina kako se zvanična Francuska ponašala. Ali, imali smo ogromnu želju. Tada sam imao 19 godina, bio sam student, kao i brat. Tokom vikenda i za vrijeme raspusta organizovali smo prikupljanje pomoći, na početku uglavnom od prijatelja i porodice. Ispred crkve u Grenoblu smo prodavali kolače koje je majka spremala. Tako bismo skupili i po nekoliko stotina evra. A svaki evro nam je bio važan. Za 50 evra mogli smo da napunimo rezervoar. Sa nekoliko rezervoara znali smo da možemo da stignemo do Kosova. Sa 1.500 evra, uspeli smo prve godine da iznajmimo kombi i napunimo ga poklonima za djecu. Bio sam od tada na KiM stotine puta. Naše udruženje je od 2005. organizovalo 49 konvoja pomoći. Pored toga, finansiramo različite projekte. Renovirali smo 37 škola, izgradili osam farmi. Ukupno, ta pomoć prelazi šest miliona evra.

* Kada ste riješili da se preselite u Srbiju?

– Posle studija, i dok sam radio kao inženjer, u Bordou, stalno sam tražio zaposlenje u Srbiji, da budem bliže Srbima na Kosovu. Jednom sam pronašao oglas u Francuskoj za firmu koja je tražila inženjera sa znanjem srpskog jezika, koji sam, inače, naučio „asimil“ metodom. Odmah sam se prijavio. Poslali su me u Zvornik, gde sam bio koordinator za kvalitet. Ostao sam tamo šest meseci. Bilo je to 2010. Jednom, u gradu, primetim devojku koja prelazi most iz Srbije ka Republici Srpskoj. Bila je lepa, u belom kaputu. Prišao sam joj, što inače ne radim, i otišli smo na kafu. Ivana je rođena u Ansiju, u Francuskoj, u blizini Grenobla. Radila je kao poslanički ataše u Evropskom parlamentu. Završila je političke nauke. Srpskog je porekla, a njena porodica je iz Malog Zvornika. Rodila se ljubav, živeli smo u Lionu, a onda smo 2012. odlučili da dođemo u Srbiju. Ivana sada radi sa mnom. U međuvremenu su nam se rodile kćerke, Milena (5) i Irena (3).

* Kako vam je u Beogradu?

– Srbija je veoma prijatna zemlja za porodicu, za djecu, veoma sigurna, ljudi su izuzetno zanimljivi i gostoprimljivi, ne samo u turističkom smislu. Srećni smo što naša djeca idu u vrtić sa drugom srpskom djecom.

* Kako ste se odlučili da postanete pravoslavac?

– Moj deda, s očeve strane, rodio se bez jedne ruke. To još nikome do sada nisam ispričao. U to vreme njegovi roditelji su mislili da verovatno neće moći da se oženi, pa su ga upisali u školu za sveštenike. Bilo je to za vreme Drugog svjetskog rata. Loše su ga primili, bežao je više puta, i od tada je imao otpor i odbojnost prema crkvi. To se prenijelo i na porodicu. Zato nisam bio kršten, iako smo poštovali tradiciju. Kada sam kasnije prvi put posjetio manastir Visoke Dečane 2007, otkrio sam pravu duhovnost. Osjetio sam da me nešto prevazilazi, da postoji duhovna vertikala. Tu sam se i krstio 2015. sa kćerkom Milenom. Pravoslavlje je deo hrišćanskog i evropskog identiteta i ono me dopunjuje.

* Iste godine ste, na osnovu zasluga, dobili i srpsko državljanstvo, a i odlikovani ste?

– To su prelijepe stvari. Ujedno, predstavljaju veliku čast i odgovornost.

* Kako objašnjavate toliku količinu ljubavi i interesovanja prema drugom narodu, stranca, koji mu sada i sam pripada?

– Sve je to išlo postepeno. Nisam mogao da zamislim da ću jednoga dana živjeti u Srbiji, da ću biti oženjen Srpkinjom. Ali, s druge strane, kad sam prvi put otišao na Kosovo, znao sam da će moj život biti vezan za Srbe. Kada sam vidjeo tu djecu, iako su govorila drugačije, osetio sam kao da su moja. Osjećao sam svim bićem da im je bila potrebna pomoć i htio sam da im pomognem. Onako kao što bih želio da meni pomognu da se nama nešto tako desilo.

* Šta biste poželjeli ljudima u ovoj, 2021. godini?

– Svima dobro zdravlje. Srbima, gdje god da žive, da njeguju svoj jezik, korjene, da svi mislimo i molimo se za Srbe na Kosovu i Metohiji jer su oni najizloženiji opasnosti i diskriminaciji, a ujedno drže upaljen plamen kosovskog zavjeta.

OBOŽAVAM EKS-JU ROK

* Kako provodite slobodno vreme?

– Malo ga je! Volim skijanje, bavim se kik-boksom. Slušam francusku i srpsku muziku. Od francuske, volim balade Renoa, a od srpske, bukvalno sve, od tradicionalne narodne muzike, preko kosovskih pjesama, do modernih melodija. Obožavam i eks-ju rok.