Andrija Mandić – zalog za budućnost Crne Gore

Piše: Mitar Šušić, advokat

Predsjednik Crne Gore – funkcija, nadležnost, položaj u sistemu – u konačnom, sve zavisi od čovjeka, od ličnosti. U prethodnih par godina mučili smo se da aktuelnog predsjednika dovedemo u Ustavom predviđenu poziciju. I nije nam išlo baš najbolje. Sada je pred crnogorskim društvom važan, ali i lak zadatak – da odabere Čovjeka za funkciju, da svojim izborom potvrdi promjenu vrijednosnog kolosjeka.

Predsjednik države treba da bude glavni činilac ujedinjenja našeg društva. Neko ko dokazano može da, zarad zajedništva, ostavi po strani i ličnu ambiciju i partijski interes. Neko ko živi duh ovog naroda, ko cijeni njegove vrline i razumije njegove nesavršenosti. Ko kritikuje da bi unaprijedio, a ne ponizio. Neko ko se ne stidi naroda i zemlje koju kani da predstavlja, ko nije morao da „bježi odavde“ da bi uspio da izgradi porodicu, ugled i karijeru, neko ko nije htio da na vlast u sopstvenoj dođe voljom ambasadora drugih država.

Za svakog razumnog i iskrenog prema sebi, za svakog koji ne podlegne pritisku kriminala i propagande, za svakog koji se ne umota u klupko lične sujete i zavisti, odgovor je veoma jednostavan – Andrija Mandić je zalog za budućnost Crne Gore.

Nezrela kritika Mandićevog zrelog pristupa sadašnjici Crne Gore, neiskrena podmetanja sopstvenih spletki iskreno pruženoj ruci za zajedničku izgradnju Crne Gore, svjedoče o potpunoj moralnoj i intelektualnoj inferiornosti nosilaca takvih poruka. Ako su iskreni u svojim kritikama, onda imaju problem sa opažanjem stvarnosti i razumijevanjem važnosti trenutka, a ako to rade sračunato, svjesno obmanjujući naivne, onda je njihova duša ogroman teret i za njih same.

Jer, svako vrijeme nosi svoje breme i svoju šansu, a oni koji to razumiju, dostojni su da vode jedno društvo. Tako je retorika Andrije Mandića, suočena sa požarom u državi – politikom segregacije sprovođenom od strane bivše vlasti, prijetnjom protjerivanja jednog naroda i otimanja crkvene imovine – bila onakva kakva je upravo bila nužna da spriječi odpamećeni režim da krene u najavljivano konačno rješavanje srpskog pitanja u Crnoj Gori. Doslednom i mudrom politikom, na momente oštrim pristupom, kroz politički angažman Andrije Mandića i Nove srpske demokratije očuvan je supstrat moralnog i ideološkog bića srpskog naroda u Crnoj Gori, a kroz izgradnju Demokratskog fronta uspješno je promovisan model pomirenja svih onih naizgled suprostavljenih ideja koje Crna Gora u sebi nosi. Ujedno, građena je stabilna i jaka politička alternativa režimu, sposobna da okupi oko sebe sve progresivne snage, što je u konačnom i dovela do njegovog sloma.

Nakon što je požar u kući ugašen, svaki razuman domaćin će reći da nije vrijeme za prepirku ukućana i traženje krivca. Vrijeme je za obnovu, za rad, za zajedništvo. Tako je i danas u Crnoj Gori, nakon sloma piromanskog režima, došlo vrijeme za izgradnju zajedničke kuće u kojoj se niko neće osjećati slabijim i poniženim. I to je cijela suština poruke koju Andrija Mandić šalje u svojoj kampanji.

Nije ni čudo što je kampanja svih ostalih kandidata uglavnom negativna i postavljena kao kontra-teza Mandićevoj kampanji. Postalo je nemoguće odrediti da li je u glavama oponenata Mandić kriv što je previše ili premalo Srbin ili što je Srbin uopšte. Izrugivanje kampanji, koja bi da je sreće, trebala da bude ono što živimo, odraz je straha od poraza sa jedne i lične frustracije sa druge strane, a idiotske teze od „koljenice“ do „Vučićeve zavjere“ protiv svih njih „jedinih pravih“ koje svakom razumnom izgledaju smiješno, ali zbog svoje bezočnosti i podlosti izazivaju osjećaj mučnine, ne treba posebno komentarisati i na taj način im davati na značaju.

Proći će i ova kampanja, dobićemo predsjednika, i već se radujemo – u duhu sveopšteg pomirenja, kajanju svih onih koji na svoju braću, sunarodnike i sugrađane, ispaljuju otrovne strijele bez razloga i dokaza. Dovoljno je ovaj narod naučio u prethodnim decenijama. Shvatićemo to ubrzo.