ANDRIJA, ILI ŽIVJETI KAO SAV NORMALAN SVIJET
Piše: Emilo Labudović
Prije nego se makar i nagovijesti tema ovih redova, red bi bio a i dug prema (eventualnim) čitaocima nalaže da se definiše šta se podrazumijeva pod pojmom „normalan“. Pogotovo kada je riječ o pokušaju sagledavanja aktuelnih političkih dešavanja u Crnoj Gori, koja su takve prirode da ko u njima ne poludi – nije normalan. Jedini način da se, koliko toliko, definiše stanje (ne)normalnosti u jednom društvu, sredini ili zajednici jeste kompariranje sa onim društvima, sredinama ili zajednicama koji su odavno dosegli nivo života i odnosai dostojan vremena u kojem se posmatraju i koji je uporediv sa nečim što važi kao etablirani standard „normalnog“ življenja. Ili, kao što glasi naslov jedne televizijske emisije, otkriti kako „živjeti kao sav normalan svijet“!
Ključni momenat „normalnosti“ u normalnom svijetu su stabilne političke prilike iz kojih, normalno, proizilazi stabilna politička vlast. U normalnim, a to, normalno, podrazumijeva demokratskim, društvima, do stabilnog političkog stanja i stabilne vlasti dolazi se slobodnim, demokratskim izborima na kojima se testira većinska volja građana. U tim, normalnim, društvima, većinska volja građana je neprikosnovena i samo je ona temelj na kojoj se zida stabilna vlast. Čak je i u Ustavu Crne Gore, već na početku, takav stav definisan kao jedini zakoniti „izvor“ vlasti. Takođe, u normalnim državama kakvim težimo, normalno je da se ključne političke funkcije „dijele“ prema snazi kako većine tako i njenih činilaca, i to pravilo je izdignuto na nivo vrhunskog principa demokratije.
Primjenom tog demokratskog principa na aktuelne političke prilike u Crnoj Gori lako se dolazi do jednačine kojom se razrešava vrzino kolo u koje smo upleteni. Ako je većina, utvrđena slobodno izraženom voljom građana „onog“ 30. avgusta, nesporna, onda je nesporno da mandatar Vlade mora i treba biti iz njenih redova. A ako je, takođe, nesporno da je u okviru te većine Demokratskom frontu pripalo najveće parče „narodne volje“, onda je normalno, onda je prirodno i onda je tako demokratski da pravo „prvog vučenja“ pripadne DF-u. Kao što je, takođe nesporno, prirodno i demokratski, da DF, shodno svojim koalicionim odnosima, imenuje prvog čovjeka te buduće Vlade. A hoće li to biti Andrija Mandić ili neko drugi, stvar je, rekoh, neotuđivog prava najjačeg među pobjednicima da odluči.
Uostalom, bez trunke navijačke privrženosti i pristrasnosti, postavljam pitanje: zašto Andrija Mandić, recimo, ne bi mogao da bude premijer? Ako se za tu funkciju, kao prioritetni, podrazumijevaju politička i ljudska zrelost, političko i ljudsko poštenje, iskustvo u „tehnikama“ sprovođenja zakona i pravila vladanja, poznavanje privrednih i spoljnopolitičkih tokova, onda opet postavljam pitanje: zašto bi Andrija Mandić bio sporan. Dokazani intelektualac izvanredan student i još bolji privrednik. S tim u vezi, sjetimo se da nam je tri decenije političkim i privrednim brodom kormilario najgori student momišićkog Ekonomskog fakulteta, bez trunke državničkog i privrednog iskustva. Doduše, vrlo brzo se ispraksao u namicanju u svoju i torbu svojih prijatelja, ali Crnoj Gori od te njegove „vještine“ ne da nije bilo bolje nego je dovedena na nivo prosjačkog štapa. Znam da će oni koji „ne mirišu“ Andriju, kad već ne mogu da nađu ni jedan sporni ljudski i politički kvalifikativ, kao opredjeljujući argument za „protiv“, potegnuti činjenicu da ga „ne mirišu“ naši osvjedočeni „prijatelji“ sa Zapada. A „ne mirišu“ ga jer je, prije svega Srbin, što je, otprilike, ekvivalent odnosa prema Jevrejima u nacističkoj Njemačkoj. Jer, po logici „prijatelja“ sa Zapada, istih onih koji su nas onako štedro darivali kasetnim bombama, osiromašenim uranijumom (toliko „osiromašenim“ da će trebati desetine i desetine hiljada godina da se razgradi), sankcijama i komadanjem nacionalnog staništa, biti Srbin jednako je biti prijatelj sa Srbijom, a to, opet, znači i sa Rusijom, što je nedopustivo.
Koliko su dosledni ti naši „prijatelji“, koji, prije svega, žele da nas demokratizuju po sopstvenim uzusima, vidi se po tome što se nama zabranjuje baš ono na čemu počivaju njihova društva: pravo da građani biraju i odlučuju. Baš bih volio da vidim da onaj naš „nadglednik“ Picajzla (pardon: Picula) nešto tako „zabrani“ Njemcima Francuzima, Italijanima… Bio bi razapet na krst i izložen političkoj hajci kakvoj danas nije ni izvikani „diktator“ Putin. Ili, recimo, ako nekakav trećerazredni američki činovnik Eskobar objeručke gura Dritana u proces „otvoreni Balkan“, što će reći u „ralje“ novog balkanskog kasapina, Vučića, zašto je, onda, sporna Andrijina bliskost sa njim? Ili, da dodam, ako „pogubni ruski uticaj“ na Crnu Goru nije bio „poguban“ kad je Rusija među prvima pomogla, podržala i priznala njen državni „razvod“ sa Srbijom, a ruski tajkuni lopatama sipali devize u Milove lične i državne bisage, šta onda danas Rusija može da učini a što bi Crnu Goru destabilizovalo i skrenulo sa izabranog kursa?
Uostalom, zar nas ti isti „prijatelji“ ne uče da je demokratija zakon, a slobodno izražena volja građana njen vrhunski princip? Zar nas baš oni ne uče tome da je nedemokratski, nezakonito i nemoralno miješati se u unutrašnje prilike slobodnih zemalja? Da je nedemokratski, nezakonito i nemoralno prisiljavati slobodan narod slobodne zemlje da se odriče sopstvene volje i „bira“ po diktatu gospođa Džudi i Medoks. I zar nije nedemokratski, nezakonito i nadasve nemoralno uskratiti nam sve ono čime se diči i na čemu počiva savremeni svijet? Ili će biti da mi, i kao narod i kao država, još nijesmo dozreli da „živimo kao sav normalan svijet“?
Nikad nijesam, a danas još manje, sumnjao u Andrijinu ljudsku i političku zrelost, u njegovu odgovornost za vitalne nacionalne interese i spremnost da preuzme rizik za sopstvene odluke. Bio premijer ili ne, a u svakoj normalnoj i demokratskoj državi, bilo bi to i normalno i moralno, znam da će, po ko zna koji put, demonstrirati ono što je mnogima koji su do sada „birani“ nedostajalo: visoku moralnost i hrabrost da sam odluči šta mu je činiti. I da po svoje „mišljenje“ neće otrčati ni u jednu (pa ni rusku ili srpsku) ambasadu. Kako god i šta god odluči: na njemu je!!!
Na kraju, u vezi sa svim ovim dilemama, prisjećam se jedne sjajne replike iz filma „Montevideo, bog te video“, kada trener jugoslovenske reprezentacije objašnjava svojim pulenima suštinu fudbalske igre: „Fudbal je jednostavna stvar kad ga igraju majstori“! A i politika može biti jednostavna kad joj se priđe odgovorno, savjesno i moralno. Andrija Mandić, bio ili ne bio premijer, ima takav pristup politici tako da ne sumnjam da, ako već nije rešenje (a demokratski, normalno i moralno bi bilo da jeste) sigurno neće biti ni problem. I ako već ne možemo da živimo kao sav normalan svijet, Andrija i DF za to će biti ni najmanje krivi.