Svjedočenje Milana Paunovića pred Anketnim odborom Skupštine Crne Gore predstavlja možda najvažniji trenutak suočavanja države sa vlastitim mračnim nasljeđem iz vremena zarobljenih institucija, političke represije i djelovanja bezbjednosnog aparata van zakona.

Po prvi put, jedan visoki funkcioner iz samog vrha Ministarstva unutrašnjih poslova i Uprave policije — neko „iz sistema“ — javno je i nedvosmisleno potvrdio ono na šta je crnogorska opozicija godinama, gotovo usamljeno, upozoravala: da je država bila pod kontrolom mafijaških struktura, da je Služba državne bezbjednosti formirala tzv. „crne trojke“, i da iza niza politički motivisanih ubistava i premlaćivanja stoji upravo ta služba.

Sistem potvrdio ono što je opozicija znala: Država u funkciji sile, a ne prava

Decenijama je opozicija – od početka višestranačja, preko afere „Snimak“, ubistva Duška Jovanovića, do progona novinara i intelektualaca – tvrdila da iza brojnih zločina i represivnih akcija stoji duboka sprega Službe državne bezbjednosti, pojedinih političkih centara moći i kriminalnih struktura. Te tvrdnje su tada relativizovane, označene kao „teorije zavjere“, „opoziciona propaganda“ ili „antisistemska destrukcija“. Danas, međutim, svjedočenje Milana Paunovića stavlja ih u sasvim drugačiji kontekst – ne kao pretpostavke, već kao faktičku istinu.

„Crne trojke“ — specijalni timovi za premlaćivanje i zastrašivanje opozicionih aktivista, novinara i slobodnomislećih građana — nisu više stvar urbanog mita. Paunović je, imenom i prezimenom, naveo da su te strukture djelovale pod okriljem SDB-a i Specijalne jedinice policije, uz znanje i rukovođenje tadašnjeg ministra Vukašina Maraša. Time je jasno ukazao da te akcije nisu bile incidenti, već organizovana državna politika protiv unutrašnjih protivnika režima.

Zatvaranje kruga: Od Žugića do Jovanovića

Naročito je značajan dio svjedočenja koji se odnosi na ubistvo bezbjednosnog funkcionera Gorana Žugića, ali i poslanika i novinara Duška Jovanovića. Paunović, koji je u prošlosti javno najavio da će rasvijetliti Žugićevo ubistvo, danas svjedoči da je zbog te izjave bio stavljen „na mjere“ i da je njegova porodica bila pod prismotrom, jer se tada sumnjalo da iza njega stoji strana obavještajna služba. Samim tim, jasno je da su djelovi državnog aparata reagovali represivno čak i prema sopstvenim ljudima, ukoliko bi se makar retorički udaljili od zacrtane linije moći.

U toj atmosferi straha i disciplinovanja neistomišljenika, ne treba da čudi što je Paunović ostao sam, što mu je sin pretučen, i što mu se, kako kaže, „telefon nikada više nije oglasio“. Riječ je o prvoj javnoj i sistemskoj potvrdi da su pojedinci unutar policije i SDB-a bili spremni da koriste sile ne radi očuvanja javnog reda, već radi zaštite političkog interesa i lične moći.

Sjećanje, odgovornost, lustracija

Paunovićevo svjedočenje otvara pitanje političke i pravne odgovornosti, ali i neophodnosti institucionalnog suočavanja sa prošlošću — kroz formalan proces lustracije. U mnogim postkomunističkim zemljama lustracija je bila mehanizam za otkrivanje, dokumentovanje i isključenje iz javnog života onih koji su činili zločine u ime režima. U Crnoj Gori, taj proces nikada nije ozbiljno započet. Današnje svjedočenje ukazuje da bez tog suočavanja, neće biti istinske demokratizacije, niti unutrašnjeg pomirenja.

Takođe, ono što ovo svjedočenje čini epohalnim jeste moralna i lična cijena koju Paunović očito plaća – kao čovjek koji je, kako kaže, “uložio čitav vijek u dobro ove države”, ali koji je za uzvrat doživio da bude izopšten kada se suprotstavio nasilju iznutra.

Završna poruka: „Da se više nikada ne ponovi“

Njegove riječi na kraju svjedočenja – da se sve ovo što je govorio više nikada ne smije ponoviti – nisu samo lična želja, već upozorenje. Sistem u kojem su tajne službe vršile politička ubistva, premlaćivanja, paljenja imovine i progon neistomišljenika, ne može biti osnova za budućnost. On mora biti predmet pravne i istorijske odgovornosti.

Paunović je rekao ono što niko prije njega iznutra nije smio. Time je zatvorio jedan krug laži i ćutanja – ali otvorio novi krug u kome Crna Gora mora da odluči: hoće li suočavanje sa istinom postati temelj novog društvenog ugovora?

Tagovi