Američki Izbori 2024: Presudna bitka za budućnost svijeta i ulog koji nikada nije bio veći

On okt 4, 2024

Piše: Ivan Čavić

Predstojeći američki predsjednički izbori izazivaju pažnju ne samo unutar Sjedinjenih Američkih Država, već i širom svijeta. Ovo je trenutak kada globalne oči prate političku scenu u Americi, a ulog je veći nego ikad. Svijet se suočava s ekonomskim nestabilnostima, rastućim geopolitičkim napetostima, i polarizacijom unutar samih Sjedinjenih Američkih Država, što čini ove izbore presudnim za budućnost globalne politike i ekonomije. Od ekonomskih izazova i spoljnopolitičkih promjena do unutrašnjih podjela koje se sve dublje ukorijenjuju, izbori 2024. godine obećavaju da će biti ključni trenutak u modernoj američkoj istoriji.

U središtu ovogodišnje trke nalaze se dva glavna kandidata: Donald Tramp, bivši predsjednik koji se vraća s obećanjem da će ponovno uspostaviti stabilnost i ekonomsku snagu SAD-a, uprkos tome što se suočava s pravnim izazovima i optužnicama koje su predmet brojnih sudskih procesa. Ipak, njegova politička snaga i podrška među glasačima ostaju toliko snažni da ove optužbe ne utiču značajno na javno mnjenje, i Kamala Harris, aktuelna potpredsjednica koja predstavlja demokratski establišment, i koja bi mogla postati prva žena i prva Afro-Amerikanka predsjednica SAD-a. Harris ima podršku političkog establišmenta i velikih korporacija, za koje se smatra da imaju značajan uticaj na politiku, često usmjeren u korist vlastitih interesa. Ove korporacije su, prema kritikama, značajno doprinijele povećanju spoljnog duga SAD-a. Tramp se predstavlja kao kandidat koji razumije stvarne potrebe građana, naglašavajući važnost ekonomskog oporavka, kontrolisane imigracije i jačanja američkog položaja na svjetskoj sceni. Njegove politike, poput smanjenja poreza i vraćanja proizvodnje u Ameriku, privlače podršku onih koji vjeruju da će takve mjere donijeti pozitivne promjene i osigurati bolje životne uslove za sve.Kamala Harris, s druge strane, predstavlja kontinuitet trenutne administracije. Iako naglašava važnost socijalnih prava i klimatskih promjena, mnogi smatraju da je imala četiri godine da sprovede planove koje sada iznosi pred birače, a rezultati su ostali ograničeni. Kao predstavnik političkog establišmenta, Harris se suočava s izazovom da ubijedi birače da je upravo ona ta koja može donijeti promjene koje je njena stranka obećavala.

Kako se izbori približavaju, sve veći naglasak se stavlja na ključne države – „swing states“ – koje će na kraju odlučiti ishod. Florida, Arizona, Pensilvanija, i druge ključne države ponovo su u centru pažnje, jer su upravo one mjesta gdje nekoliko desetina hiljada glasova može preokrenuti rezultat. Bajdenove brojke su loše; veliki broj građana ne odobrava njegovu politiku, naročito ekonomsku, koja je praćena konstantnim rastom cijena, što dodatno doprinosi nezadovoljstvu birača. Prema anketama, Bajdenova ekonomska politika ima nisku stopu odobravanja, sa samo 38% podrške, dok se inflacija i dalje povećava, a mnogi građani se suočavaju s rastućim troškovima života. Takođe, određeni broj birača koji tradicionalno podržavaju Demokratsku stranku ne slažu se s politikom trenutnog predsjednika Džoa Bajdena. Bajden je, na jedan način, pokušao da privremeno riješi patnju stanovnika Gaze, kako bi pridobio glasove muslimanske manjine, koja je posebno važna u državi Viskonsin. Međutim, ovaj potez nije bio praćen jasnim planom koji bi osigurao dugotrajan mir, što je izazvalo nezadovoljstvo i osjećaj licemjerja među nekim biračima..

Zašto Tramp, a ne Harris? Jedno od ključnih pitanja koje se nameće biračima jeste ko može bolje zaštititi sigurnost Amerike i svijeta. Tramp tvrdi da će se zauzeti za okončanje rata u Ukrajini kroz direktne pregovore sa svim stranama u konfliktu, smatrajući da su ljudski životi najvažniji. Njegov plan uključuje diplomatsku inicijativu za postizanje brzog primirja i smanjenje tenzija, uz fokus na interese civila i stabilnost regiona. S druge strane, Harris podržava nastavak trenutne politike koja se oslanja na vojnu i ekonomsku pomoć Ukrajini. Trampova pozicija je da se pregovorima može doći do trajnog mira, što bi doprinijelo stabilnosti ne samo u Evropi, već i širom svijeta.

Situacija na Bliskom istoku takođe igra ključnu ulogu u izborima. Rat u Gazi i Libanu ponovo je otvorio pitanje američke podrške Izraelu i strategije za rješavanje konflikta. Tramp se zalaže za jačanje odnosa sa Izraelom, ali i za intenzivnije pregovore koji bi omogućili trajni mir u regionu. Harris se, s druge strane, pozicionira kao nastavak trenutne politike podrške, ali bez značajnijih promjena koje bi mogle dovesti do okončanja sukoba.

Odnos prema Rusiji još je jedno ključno pitanje. Tramp otvoreno priznaje da poštuje Vladimira Putina, ali ga nikako ne smatra saveznikom. Njegova strategija se oslanja na pragmatičan pristup – uspostaviti ravnotežu moći koja bi spriječila dalju eskalaciju sukoba i obezbijedila stabilnost. Harris, s druge strane, zadržava oštar stav prema Rusiji, naglašavajući potrebu za sankcijama i izolacijom kao načinom pritiska na Putinovu administraciju.

Odnos prema Evropi i NATO

Tramp i Harris imaju različite pristupe prema Evropi, što se ogleda i u njihovim stavovima prema ekonomskim i drugim odnosima s evropskim državama. Tramp se zalaže za pragmatičan odnos, fokusiran na bilateralne dogovore koji donose direktne koristi, često favorizujući politike koje podržavaju nacionalne ekonomije i smanjuju zavisnost od globalnih institucija. Primjer toga je sporazum sa Japanom iz 2019. godine, kojim su smanjene carine na američke poljoprivredne proizvode, što je direktno koristilo američkim farmerima i pokazalo značaj bilateralnih pregovora za postizanje ekonomskih koristi. Njegov stav prema trgovinskim sporazumima i preferencija za direktne odnose s pojedinačnim državama mogla bi donijeti korist evropskim nacijama koje traže veću autonomiju u odlučivanju.

Harris, s druge strane, zagovara tradicionalniji pristup, oslanjajući se na multilateralne institucije i savezništva, s naglaskom na vrijednosti kao što su demokratija i ljudska prava. Iako takav pristup može biti dobrodošao za zemlje koje žele da se drže stabilnosti Evropske unije, on ne nudi istu fleksibilnost za one države koje traže veću nezavisnost u donošenju ekonomskih i političkih odluka. Trampov fokus na bilateralne odnose, iako kontroverzan, mogao bi se pokazati pogodnijim za evropske države koje žele autonomniji put, posebno u kontekstu ekonomskih odnosa i smanjenja birokratskih ograničenja.

Tramp i Harris imaju veoma različite stavove kada je riječ o NATO savezu, što bi moglo imati dalekosežne posljedice po transatlantske odnose. Tramp se tokom svog mandata često kritički osvrtao na NATO, zahtijevajući da članice povećaju svoje finansijske doprinose i više preuzmu odgovornost za vlastitu sigurnost. Njegova politika se fokusirala na smanjenje američkog angažmana i pritisak na evropske zemlje da više finansijski doprinesu zajedničkoj odbrani. Trampova retorika o „pravednijoj raspodjeli tereta“ naišla je na kritike, ali i na podršku onih koji smatraju da su SAD predugo nosile nesrazmjeran teret u okviru saveza.

Harris, s druge strane, zagovara tradicionalni pristup NATO-u, ističući važnost kolektivne sigurnosti i uloge SAD-a kao ključnog lidera u savezu. Ona vjeruje da NATO predstavlja osnovu za očuvanje stabilnosti u Evropi i smatra da bi smanjenje američkog angažmana ugrozilo sigurnost saveza i njegovu sposobnost da odgovori na potencijalne prijetnje, posebno s obzirom na ruske aspiracije u regionu. Za evropske zemlje, Trampov pristup može značiti veću odgovornost i samostalnost, dok Harrisov stav garantuje nastavak američke podrške i prisustva u Evropi.

Tramp i jačanje nacionalnih partija u Evropi

Trampova retorika i politika nisu uticale samo na Ameriku, već su odjeknule širom Evrope, gdje su mnoge nacionalne i suverenističke partije pronašle inspiraciju u njegovom pristupu. Njegova populistička retorika, naglašavanje nacionalnih interesa, i kritika globalizma podstakli su rast podrške partijama koje se zalažu za slične vrijednosti u svojim zemljama. Lideri poput Marine Le Pen u Francuskoj, Matea Salvinija u Italiji, i Viktora Orbana u Mađarskoj često su izražavali podršku Trampovim politikama i njegovom stavu prema suverenitetu država.

Odnosi između Trampa i ovih evropskih lidera naglašavaju njegov uticaj na globalnu političku scenu, posebno među partijama koje se protive centralizovanoj vlasti Evropske unije i koje traže veći suverenitet svojih nacija. Trampov direktan i često nekonvencionalan pristup diplomatiji postao je inspiracija mnogima u Evropi koji vjeruju da je ovakav način vođenja politike učinkovitiji u zaštiti nacionalnih interesa. Primjer toga je njegovo neformalno pregovaranje sa Sjevernom Korejom, gdje je Tramp kroz direktne sastanke i neortodoksne diplomatske korake uspio uspostaviti komunikaciju sa liderom Kim Džong Unom, što je bila promjena u odnosu na uobičajene diplomatske kanale. Iako njegovi stavovi nisu uvijek naišli na odobravanje među tradicionalnim evropskim saveznicima, jasno je da je Tramp uspio ojačati veze s političkim pokretima koji dijele slične ideje o suverenitetu, migraciji i ekonomskom protekcionizmu.

Uticaj na Balkan i Crnu Goru

Trampov i Harrisov pristup vanjskoj politici takođe ima implikacije za Balkan i Crnu Goru. Trampova retorika o suverenitetu i fokus na bilateralne odnose može biti privlačna za zemlje regiona koje žele zadržati kontrolu nad svojim unutrašnjim pitanjima, bez prevelikog uplitanja globalnih institucija. Tokom svoje prethodne administracije, Tramp je naglašavao važnost jačanja bilateralnih odnosa sa suverenim državama, što bi moglo biti ohrabrujuće za Crnu Goru, koja je često na raskršću između uticaja velikih sila.

Harris, s druge strane, zagovara nastavak saradnje sa Evropskom unijom i NATO savezom, što je u skladu sa trenutnom politikom Crne Gore. Takav pristup može donijeti stabilnost, ali i održati Crnu Goru pod okriljem međunarodnih struktura, koje ponekad ograničavaju njenu autonomiju. Trampov naglasak na smanjenje američkog angažmana u međunarodnim institucijama mogao bi podstaći veću nezavisnost zemalja regiona, ali i povećati pritisak na njih da se same snalaze u geopolitičkim izazovima. Na primjer, to bi moglo značiti da Crna Gora i druge zemlje Balkana moraju razviti sopstvene kapacitete za ekonomsku saradnju i bezbjednost, umjesto oslanjanja na međunarodne strukture. Ovakav pristup bi potencijalno mogao ojačati njihove unutrašnje institucije i omogućiti fleksibilnije donošenje odluka, ali bi također zahtijevao dodatna ulaganja i političku stabilnost.

U ovom kritičnom trenutku američke, ali i globalne istorije, pitanje ko će voditi Sjedinjene Američke Države daleko je više od izbora između dvije političke opcije. Donald Tramp nudi viziju Amerike koja se vraća svojim korijenima, stavlja interese svojih građana ispred svega drugog i izaziva ustaljene globalne strukture u ime suvereniteta i jačanja nacionalnih ekonomija. Njegov pragmatični pristup u međunarodnim odnosima i odlučnost da unaprijedi bilateralne odnose može biti šansa za Evropu, Balkan, pa i Crnu Goru, da pronađu svoje mjesto u jednom multipolarnom svijetu u kojem dominiraju nacionalni interesi i samostalnost.

S druge strane, Kamala Harris nudi nastavak politike koja se oslanja na multilateralne strukture, koje su, iako stabilne, često spore i sklone kompromisima koji ne zadovoljavaju potrebe običnih građana. U vremenu rastuće inflacije, ekonomske neizvjesnosti i geopolitičkih kriza, birači u Sjedinjenim Državama, kao i širom svijeta, traže vođstvo koje razumije njihove stvarne potrebe i koje se usuđuje da donese hrabre odluke.

Dok se svijet suočava s izazovima koji zahtijevaju promjenu, Trampova odlučnost, vizija i sposobnost da pridobije podršku i unutar i van Sjedinjenih Država čine ga liderom koji bi mogao biti ključan za stabilizaciju i ekonomski napredak. Njegova vizija „Amerika na prvom mjestu“ nije samo moto, već i obećanje koje može donijeti pozitivan uticaj kako Americi, tako i ostatku svijeta.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)