Piše: Želidrag Nikčević
Država, evo, nikako. A kako pravoslavni ljudi da reaguju na cetinjske psovke, prijetnje i fizičke napade?
Otac Gojko je načelno u pravu: zakon Božiji, koji prevazilazi ljudske zakone, poziva da se molimo za one koji nas vrijeđaju.
Međutim, to nije sve. U Jevanđelju je takođe zapovijeđeno da odlučno i sa potpunom iskrenošću preduzmemo pokušaj ubjeđivanja: „Ako li ti zgriješi brat tvoj, idi i pokaraj ga nasamo; ako te posluša, dobio si brata svoga. Ako li te ne posluša, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, da na ustima dva ili tri svjedoka ostane svaka riječ. Ako li i njih ne posluša, kaži Crkvi.“
Ne znam da li je nešto od ovoga preduzeto, ali bratski pozivi ne mogu i ne treba da se prošire na beskonačnost. Kazali smo Crkvi, i šta onda?
Evo šta: „A ako li ni Crkvu ne posluša, neka ti bude kao neznabožac i carinik“. (Matej 18: 15–17)
Da navedemo za svaki slučaj i Svetog Jovana Zlatousta: „Kad govorimo o bogohuljenju, želim da vas zamolim za jednu uslugu da bi utišali one koji hule u gradu. Ako čuješ da neko na raskrsnici ili na trgu huli na Boga, priđi mu, opomeni ga. I, ako bude potrebno da ga udariš, ne ustručavaj se – udari ga u lice, zatvori mu usta, posveti ruku svoju udarcem; i, ako te optuže i povedu na sud – idi“.
I još, u kontekstu opštih poziva na toleranciju, da poslušamo Svetog Vasilija Velikog: „Ko gleda na zlo bez odvratnosti, taj će ga uskoro gledati sa zadovoljstvom“.
