Advokatski rezon – kako me platiš, tako te branim?

Kada su prije koju godinu pitali Tomu Filu, jednog od najpoznatijih advokata na jugoslovenskom prostoru, šta je njegov najveći profesionalni uspjeh, iskusni lisac je oprezno odgovorio.
„Nisam siguran da je to sa etičkog stanovišta za pohvalu, ali odbranio sam petostrukog ubicu“, rekao je Fila.

Znam, reći će te posao advokata je da brani i da odbrani. Ali gdje je onda etika i profesionalna čast, ako se sa jednakom pregornošću može braniti svako i svašta?
I onaj ko je branio sebe pa ubio, ili usmrtio nekog nesrećnim slučajem u saobraćaju, i neko ko je ubio dijete, ubio iz obijesti i bahatosti, i neko ko je oštetio državu za desetine i stotine miliona i neko ko je prodavao drogu i na tuđoj nesreći i trovanju omladine zarađivao za svoj bahati i raskalašni život.

Ako je advokatska etika zasnovana na postulatu kako me platiš tako te branim, onda ja ne kontam taj rezon. Posebno ne sa etičkog stanovišta.
Ima jedna definicija koja kaže da je novinarstvo bez etike zločin. To, još doslovnije može da važi za advokaturu.

Sinoć na udarnim informativnim tv emisijama advokat gospođe Medenice, koja je osumnjičena za formiranje kriminalne organizacije, čiji je član bio i njen sin Miloš, sa bolećivim glasom i presamićenim izrazom lica, bez dostojanstvenog držanja i distanciranja od emocija, saopšti dvije teze koje su, valjda trebale da dotaknu srce prosječnog građanina. Možda i sudije?
Kaže advokat da su ljekari utvrdili da je njegova štićenica u stanju da da iskaz pred tužiocem i sudijom, ali da je on kao medicinski laik uočio da je ona bila jako lošem stanju i iscrpljena.
Istim, gotovo suznim izrazom lica, uvjerava nas advokat, da ne vjeruje da je Vesna kao dugogodišnja predsjednica Vrhovnog suda mogla biti toliko naivna i vjerovati sinu koji je dugogodišnji zavisnik od opijata i da sarađuje sa njim.

Treba valjda da progutamo žvaku da nije bitno je li se neko bavio kriminalom, zgrtao ogromni novac dajući logistiku kriminalcima, uvoznicima droge i cigareta; nego je, za ime Boga – ako imamo srca, bitno što je neko iscrpljen zbog brige za sina koji se navodno liječi.

To bi gospodine advokate, ta empatija imala smisla da je riječ o, recimo, vašoj komšinici koja, recimo, radi u trgovini i kuburi sa nezdravim navikama svog sina, a nije ninakakvoj poziciji, i nije oštetila nikog, sem svoje zdravlje.

Svakako ne presuđujući unaprijed ali hipotetički, ako je istina ovo što čujemo – a tužilac valjda ne smije napamet hapsiti i tamničiti ljude, moram biti otvoren i pitati advokata – šta mene zanima iscrpljenost majke i zabrinutost za probleme sina, ako je po srijedi organizovani kriminal i ogromni novac dobijen od prodaje droge i štelovanih presuda?
Nije, jelte advokate, bitno kako žive stotine hiljada onih koji porezima pune državnu kasu iz koje je Vesna, za dvije decenije gazdovanja našom sudskom vlašću, zakačila nekoliko stanova i nepovratnih kredita…

Nije, je li, bitno što je bila na poziciji sa koje je trebala da štiti državu i građane, a ona je, ako je tačno ovo što joj se stavlja na teret, činila potpuno suprotno?
A bitno je njeno stanje, volja i brige.

A životi i brige stotina hiljada onih koji su punili kasu iz koje je ona uzela toliko da bi mogla tovariti na onom pastuvu sa Bjelasice; a životi, zdravlje i nesreće vojske mladih ljudi koji su mušterije esnafa njenog Miloša? Te brige i muke mačku o rep, je li gospodine advokate?

Biste li sa istom pregornošću i emocijom , za honorar sa kojom nulom manje, branili i nekoga od njih u nekom sporu. Ne miješam se u vaš izbor, rezone i etiku. Samo pitam.
Nisam ni ja bez duše i kamena srca koje ne zaigra na slasti i divote života. Nije mrsko čovjeku da ima pokoji stan, skupe satove i odjeću, da putuje i da bezbrižno provlači karticu po svijetu, i u kafeteriji i u juvelirnici. Da se skokne na zimovanje i na ljetovanje koju sedmicu. I da se prištedi koja hiljada za starost.

Ali valja to prvo zaraditi. A onda valja i zaspati sabranih misli. Sresti se sa sobom – ispričati, i imati odgovor na dva obična pitanja – ko sam ja i šta činim?
Moram, na kraju, biti iskren – i kad bi Glavni specijalni tužilac bio potpuni šarlatan i kad bi to, recimo, nedvojbeno znao pa bi ispalo da napamet hapsi ljude, ja bih opet na kraju vjerovao sudinici Suzani Mugoši.
U njen osjećaj za pravo i pravdu ne sumnjam. To je jače od mene. Dojmila mi se odranije.
Kao i advokat koji je sa istim izrazom lica opisivao duševnu i emocionalnu anamnezu Sveta i Miloša Marovića, koji su priznali krivicu i umjesto u Spuž, pravo kod doktora. Naravno u Beograd.