Ugledni podgorički advokat Vladan S. Bojić, odnedavno i predsjedavajući Pravnog savjeta IN4S kazao je da prvo treba Mila Đukanovića direktno pitati: Da je postojala državna svojina nad crkvama, zašto bi OIZ članom 719 ograničavao pravo svojine (svoje) državne svojine, tj. kakvo je to ograničenje prava svojine svojim ograničenjem samim?
On je istako da je sve što je kazao Đukanović nebuloza i da tu ne treba prava, sem zdravog razuma.
„Ovo je sve u svojini MCP jer po kanonima i ustavima pravoslavnih crkava a i rimikatoličkih i neki manastir, crkva ili bogomolja ima pravni subjektivitet. Jedino što kod svojine MCP postoji “ograničenje” prava raspolaganja, tj. otuđenja i opterećenja po članu 419 OIZ. Samo pravni analfabeta može izjednačavati “ograničenje” prava svojine MCP od samog prava svojine MCP“, pojašnjava advokat Bojić.
S druge strane, dodaje on, u kojem tom članu dijela i cijelog OIZ gdje god se i pominje državna svojina piše ijedno slovo da je ijedna crkva držvna svojina?
„OIZ je važio do 1. oktobra 1890. pa sve do tada nijednu crkvu niko nije podržavio niti čak i pomislio da bude ili bi mogla biti državna ili čak društvena svojina. Onog što u zakonu nema, ono što u njemu ne piše, ne može se dopisivati, jer bi to bio falsifikat. Iz inserata teksta OIZ tačno piše šta je čije“, kaže Bojić, dodajući da predsjednika zbunjuje to što piše ograničenje raspolaganja, tj. da je MCP potrebna “naročita saglasnost” ako neku crkvu želi da proda.
„Pa bi logičkim redom produžio pitanje: A zašto bi trebala državi posebna državna saglasnost za prodaju državne svojine? Čemu služi saglasnost za prodaju nečega što je tvoje? Ničemu. To je potvrda da je to pravo svojine tog drugog (MCP) kome država daje saglasnost za prodaju. Najtvrđa potvrda prava svojine MCP. Takvo ograničenje postoji u svim zakonima o nepokretnosti kulturnih dobara /spomenika/ baštini sveta“, kaže Bojić.
„Ako Milo ima pravo svojine na stan a samo da bi ga prodao treba mu saglasnost Acova, čije je pravo svojine na stanu, Milovo ili Acovo? Naravno, Milovo. Aco može samo da spriječi prodaju. Nešto nalik na pravo preče kupovine, samo što je kod kulturnih dobara a i kod crkava to ograničenje uspostavljeno iz drugačijih razloga. To je sva pravna priča. Ostalo je blebetanje za kafane, raspisanije i dvoru lagodne kuloare“.
Bojić je na kraju ironičan bio, kazavši da pismen čovjek uvijek i pažljivo čita, a nepismen sluša.
„Zato pismen čovek razmišlja svojom glavom, a nepismen – tuđom. Predmetna javna prepirka, šta je čije, i ovde je uzrokovana ali i jasno definisana upravo time.
Ubuduće sam isključivo za Mila, ali samo zato što si ti protiv njega. Milo mi je da si ti sad protiv njega, a do juče… Pa svi pamtimo tvoje nastupe na strani…. Prijatno…
a ovaj nesrecni portalsa odabirom branilaca srpstva ukopa i sebe i srpstvo
ko drugome jamu kopa sam u nju upada
posto sa ovakvima nema leba ajde sa kletvama da se startuje
ko kune drugoga sebe proklinje