Advokat Vladan Bojić: Djeca komunista su nadmašila komunističke očeve, od crkvi bi da prave bordele i slastičare!

Ugledni podgorički advokat Vladan S. Bojić, odnedavno i predsjedavajući Pravnog savjeta IN4S, povodom novog ”Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica” kaže da je država, protiveći se razumu, a bez milimetra prava, odlučila da ispod dimne zavjese nekog fingiranog ”upravnog postupka” izvrši nasilna realizacija MNE u istoriji prava još uvijek „na sreću prava“ neregistrovanog „izuma“ preknjižbe imovine i to isključivo SPC.

Istovremeno, ona je izgleda odlučila da ”iskreno oprosti” Nemanjićima ”okupaciju ognjem i mačem”, jer će im „uzvratno“ sada oteti imovinu koju su oni gradili i oni zavještali našoj Svetoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Postoji pregršt dokaza, ali najvažniji je svakako Opšti imovinski zakonik Valtazara Bogišića, koji je jasno, strogo zakonom odvojio državnu od crkvene imovine, pa nema govora o tome da su čak i prije te ”strašne okupacione” 1918. neke crkve ili manastiri bili vlasništvo države.

Država te brige mora biti relaksirana, ali postoji dostina „sumnjivih“.. U tom smislu, Bojić ističe da je posebno ”sumnjiv” Sveti Petar Cetinjski koji u svom kovčegu, uporno čuva ključeve Pećke patrijaršije, ali i Sveti Vasilije Ostroški koji je vrlo precizno pobrojao šta je crkveno i šta je u njegovom zavjetu ostavljeno Crkvi, kao predosjećajući da ovo zlo i pošast nekad može doći među njegov narod. Na kraju, pred ove sudbonosne događaje, Bojić kaže: Ili ćemo biti Srbi, svjesni svoje prošlosti i zavjeta naših otaca i pradjedova, ili – otpadnici nacije, neoliberali internacionale, globalisti, tj. pripadnici nekakve magle, građani bjelosvetski, rušioci života i svega, bez temelja nacionalnog ponosa, bez vjere, bez morala.

Kako se u duhu novog zakona tretiraju, na primjer, manastiri koji su zadužbina dinastije Nemanjić?

Preknjižuju se na državu Crnu Goru. Izgleda da je vlast ove Crne Gore odlučila da im “oprosti” strašne “okupacije ognjem i mačem” (mada neki tvrde da su Nemanjići posjedovali za ono vrijeme tajno i napredno naoružanje – puške i topove) a za uzvrat da od njih (mrtvih, dakle bez njihove saglasnosti i notarske ovjere)) prisvoji zadužbine, sve svetinje, crkve, manastire, sakralije…

To i liči i jeste manir ove vlasti, jer njihovo poimanje dogovora, pa i rješenja, iz ekonomije, preko „duhana“, izbora, do „duha i djela“ referenduma, u stvarnosti nikad nije dalje odmakla od šverca i “filozofije šverca svega i svim”. Duhovna, etička vertikala Monenegrina je – šverc. Na samom natpisu nadvratnika zapadnog portala Moračkog hrama stoji da ga je sazidao 1252. Stefan, sin kralja Vukana, unuk Nemanjin. Manastir Đurđeve stupove je osnovao župan Prvoslav, sin Velikog župana Tihomira, sinovac Stevana Nemanje koji je tu i sahranjen, kako na natpisu iznad groba piše da je imao “dvor” na desnoj strani Lima, koja se zove Gradac i na kom se poznaju i tragovi grada. Redom, od Miholjske Prevlake, Zetske episkopije, diljem stare ribničke postojbine Nemanjine.

Pred kojim organom će se vršiti ”dokazivanje” prava svojine, u kakvom sudskom postupku i pred kojim nadležnim sudovima Crne Gore?

Najprije razjašnjenje: ovaj parazakonski poduhvat je osmišljen na 4 stuba –

Nema nikakvog sudskog postupka pred redovnim i nadležnim sudovima; Cjelokupan postupak je pred katastrom,tj. isključivo upravni postupak. Teret dokaza je na MCP kao uknjiženom vlasniku, što je pravna nakaza. To „uvrnuto dokazivanje“, s pretendenta na svojinu (države), na MCP već knjižnog titulara svojine je „skrivena tiha preknjižba“ jer se od MCP traži viševekovlje dokaza, tj. nemogućeg, zakon propisuje privid, simulakrum kao dokazivanjam, a radi se o pukoj „skrivenoj preknjižbi po sili zakona“.

Prvo, “dokazivanje” pravnog osnova sticanja unatrag ali od pre jednog do deset vjekova prije 1918. i po pravno mrčenoj Rezoluciji iz decembra 2018. je pravno dementna farsa. Oba ključna stava 1 i 2 člana 62, sadrže kao onomatopeju „gusto sabijenu“ parapravnu formulaciju: “…za koje ne postoje dokazi o vlasništvu, kao kulturna baština, državna su svojina.” Titograđani bi slikovito odmahnuli glavom, ustuknuto izrekli: “prizor…”!

Drugo, predviđen je i to ISKLJUČIVO upravni postupak, a sudska rasprava i parnica kao jedono pravovaljam i smislen kognicioni postupak apsolutno ciljano izbjegnuta (skrajnuta). Ozbiljni pravnici znaju da su upravni i parnični postupak “dva pravna svijeta”, da se isključivo u sudskom postupku rješavaju imovinska pitanja, a pogotovo ona svojinska. Upravno i građansko pravo se suštinski razlikuju kako po predmetu, tako i po metodu regulisanja. Iako predmet građanskog prava tj. imovinski odnosi su u nekoj mjeri obuhvaćeni i upravnim pravom i onda su razlike u prirodi odnosa u bitnom dijametralne, a prevaga važnosti i uloga suda je nenedomjestva. Naime, građansko pravo se kao “privatno pravo” zasniva na autonomiji volje i ravnopravnosti subjekata. Svojina se stiče na osnovu zakona (mnoštvo slučajeva, a jedan od njih je i građenje, održaj… i prosto po sili zakona – ex lege), nasleđivnjem i pravnim poslovima, a pravne posledice se samo evidentiraju u katastru, tj. ovdje UNCG.

Te pravne posledice za stvarna prava na nepokretnostima iz pravnih poslova, od prava svojine, preko hipoteke i dr. imaju konstitutivni karakter. MCP je uknjižbama od 80-ih i nadalje perfektuirala pravo svojine, država je zasvagda davnim protekom rokova za brisovnu tužbu od 3 godine izgubila i kao pravnu mogućnost da je može uspješno podnijeti, jer bi automatski bila odbačena zbog izgubljenog roka. To je stvarni razlog i jedina svrha ovog zakona – on je zamišljen kao jadan „surogat“ da to nadomjesti kao Veliku brisovnu tužbu. A kao “pravni” kamen oslonac otišlo se vijek unazad, pluskvamperfektno u drugu lažnu okupaciju 1918. ovog puta kralja Aleksandra Ujedinitelja, rođenog Cetinjanina, unuka srpskog kralja KCG Nikole, od srpske dinastije Petrović, a čija je država “stvarno” okupirana 1916. nakon kapitulacije. Dakle, talože se laži a duboki kompleksi „tonu“, kao što rekoh, bez nade, jer, kompleksi su neizlečivi. što nema veze sa identitetskim pitanjima, već problemima kompleksa. 8. kongresni zakon vladajuće partije o crkvi je osujetio svaku mogućnost ozbiljnog postupka, a kamoli sudskog i time iole ozbiljnijeg dokazivanja. Naime, sud bi morao sve hoće utvrditi pravo svojine države, i da MCP nepokretnu imovonu nije upisala i davno stekla po osnovu građenja i/ili održaja, (po zakonu), a za onu imovinu koju MCP nije upisala kao svojinu, država je izgubila pravo da podnosi brisovne tužbe, jer je više puta protekao prekluzivni rok, što je sve nesporno.

Sumarno, ovaj konstrukt „igranja normama“ je „maligni kongresni okušaj“.

Da li se proces ”dokazivanja” vrši i za onu svojinu vjerskih zajednica čija su svojinska prava u listu nepokretnosti definisana u obimu 1/1?

Bezizuzetno da. Jedino je relevantno da li je konkretna crkva postojala prije 1918. ergo, prije “okupacije”. Svi “postojeći” vjerski objekti do 1918. biće preknjiženi brzo po zahtjevima u katastrima u upravnim/ administrativnim postupcima, jer u sudskom postupku – država nema uopšte i ama baš nikakvih izgleda. Posrijedi je pravno pokvarenjaštvo, izliv, tj. ogoljene sile komunista postmoderne – bez milimetra prava. Tu valja podsjetiti na čuveno zapažanje sadašnjeg Mitropolita kada je došao na Cetinje: „Kada sam 1990. došao na Cetinje tada je svako znao za Josipa Broza, a rijetko ko za Svetoga Petra Cetinjskog.“ Komunisti nemoderne.

Da li se sve ovo odnosi i na katoličku, islamsku i jevrejsku vjersku zajednicu?

Naravno da, NE. Rimokatolika se ovaj zakon (s kongresa 8.) i ne tiče, jer je po članu 9 Ustava CG, njen ratifikovan Temeljni ugovor iznad i Ustava i cjelokupnog zakonodavstva i inoviranog (opet izum) zakona etičke bijede, a islamska i jevrejska verska zajednica je sva važna pitanja regulisala ugovorima s Vladom CG. Tu su sve državne garantije. Tako da je “vladajuća koalicija” bezbrižna, u/s/pokojena, a “koalirajući potencijal DPS-a”jača netaknut, pa bi se reklp i ohrabrujuće – galopirajuća – ali se ne zna kuda?

Da li Vam je poznato koje su to pravoslavne crkve i manastiri u Crnoj Gori bile u državnoj svojini prije 1918?

Nijedna. Po OIZ iz 1888. odvojena je državna od crkvene, bratstvenička od zakladne itd. Samo maliciozni, oni s viškom strasti i pravne alfabete bi mogle drugačije govoriti. Stvarno pravo poznaje tzv. zatvoren krug/numerus clausus (ne mogu se izmišljati neka specifična nenapisana u zakoniku stvarna prava, za razliku npr. od obligacionog prava).

U državnu svojinu, tj. “imaoništvo” je precizno OIZ uvrstio sve što potpada pod državno vladništvo, u posebnom delu- imaoništvo, vlasništvo crkava, manastira, itd. kao i džamija, OIZ je neupitno utvrdio da je to njihovo posebno vlasništvo. Zbog toga OIZ i predviđa ograničenje u pogledu “otuđenja i opterećenja” tj. raspolaganja crkvenih velikodostojnika tom “njihovom” imovinom. Zašto bi bilo propisivano OIZ-om to ograničenje raspolaganja (takvo ograničenje postoji i danas npr. u RS), da su crkve i manastiri Mitropolije Crnogorsko Primorske i Brdske ikad bile – državne?! Vice verso, da li bi državna imovina propisana OIZ-om kao državna, bila državna, sa “ograničenjem oko prodaje” uz saglasnost MCP? Naravno, bila bi to državna svojina, ali sa tim ograničenjem. Ljekovitost argumentum a contrario kao metoda tumačenja putem razloga suprotnosti je svevremena.

Često pominjane prodaje manastira Maine i Stanjevići, 1837. odn. 1839. su direktna potvrda toga. Naime, manastire je prodao Mitropolit crnogorski i brdski NJegoš uz “pristajanje” tj. saglasnost glavešina nahija, jer države tada nije bilo, pa samim tim nije bilo ni titulara prava svojine, jer je on titular, država pravno nastala tek 1878. I tada po Bogišiću, a i danas po zakonodavstvu RS, nužna je saglasnost “države” za svako takvo “otuđenje ili opterećenje”.

Dakle, i pravnom laiku je jasno da tu saglasnost nije mogla tada dati država CG – jer je prosto – NIJE BILO, pa su to učinili glavari nahija, što je apsolutni, jasan i neoboriv dokaz da je i prije nastanka države 1878. imovina MCP bila neupitna i nesporna, ali su o “ograničenju raspolaganja” i tada, kao i dan danas bila i jesu – nužna akta saglasnosti svetovnih vlasti, nekad plemena, nahije, posle i danas države, naročito što je većina tih vjerskih objekata pod zaštitom države kao kulturna baština a često i zaštitom UNESKO. Zaštita kulturne baštine ne može biti ni poluga, ni sredstvo ni krinka, za otimanje tuđe svojine, jer bi potpala pod UNESKO: Glupost svjetske baštine. Sve je ovo apsolutni dokaz i potvrda da su manastiri i crkve bile u svojini MCP kao eparhije SCP i ujedno jedne jedine ikada postojeće kanonske pravoslavne crkve Crne Gore i do danas takve ostale. Ne može se izvoditi razuman a nekmoli pravni zaključak da je imovina MCP, manastir Maine 1937. i Stanjevići 1939. bila državna svojina, kod fakta nastanka države 1878. To je ozbiljan pravni NONSENS.

Putem razmjene diplomatskih nota, Temeljni ugovor koji je potpisao tadašnji premijer CG, Igor Lukšić, sa Vatikanom, pretrpio je određene izmjene, dodavanjem stava 3 člana 11 Temeljnog ugovora, kojim je zajemčeno pravo na imovinu Rimokatoličkoj crkvi. Da li smatrate da se stoga, ovim zakonom, SPC stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na katoličku zajednicu?

Nesporno. Član 14 stav 2 Ustava CG predviđa “Vjerske zajednice su ravnopravne” a član 8 stav 1 Ustava CG predviđa: “Zabranjena je svaka neposredna ili posredna diskriminacija, po bilo kom osnovu.” Čisto i kriminalno! Nevješto blurovano, tj. nedovoljno uspješno zamagljeno lice sramne diskriminacije iz koje kipte porivi mržnje, semena zla seju zla i tamo gdje su trebala ostati „zakopana“. A, vlast baš na njemu živi i cvjeta.

“Korisnici diskriminacije” imaju nespornu pravnu moć da odbace diskriminacijom SPC – stečena prava, ali nemaju nikakav legitimitet da ikako učestvuju u udruženom zločinačkom poduhvatu neokomunističke agresije i najgrublje diskriminacije u činu svetogrđa i nasrtaja na SPC u Crnoj Gori. Ako ništa drugo ljubazno bi ih zamolio da ućute! U suprotnom njihov Božji i samim time moralni grijeh je i gori i dalekosežno pogubniji po njih same i vjeru njihovu. Em su stekli prava diskriminacijom drugih – em te druge tlače. E to istorija i ona Božja i svjetovna niti je prašta niti ikada može praštati!

U članu 62 se apostrofiraju ”javni prihodi države” kao sredstva za utvrđivanje postojanja prava nad vjerskim objektima i zemljištima. Na koju se ”državu” misli i u kom vremenskom okviru? Takođe, interesuje nas gdje bi se, po Vašem mišljenju, mogle naći evidencije ”javnih prihoda države”, recimo u periodu od 1450 do 1700?

Javni prihodi države? To je u svagdašnjoj Crnoj Gori bila velika zagonetka. U ovoj danas to je zagonetka najveća. Da li to podrazumijeva i poreske obaveze ili olakšice? Vjerujući u dubinu institucija sistema CG, pa tu treba potražiti “arhiv” i onaj spaljen od komunista na lomači ispred Moračkog manstira 1952. Azmljivi mogu biti i Nemanjići i Karađorđevići, a sumnjiviji i Vojislavljevići i Crnojevići kad su god vladali uglavnom su svi “okupirali”, (liše Mila), pa nam oduzimali vlasničke listove crkava i manastira koje su oni izgradili, kako ne bi nikada saznali čiji su.

Ipak, neka mi Bog oprosti, (a znaće i zašto) sumnjiv mi je Sveti Petar Cetinjski što baš kod sebe u kovčegu drži, čuva ključeve Pećke patrijaršije, ali i najsumnjiviji od svih njih mi je Sveti Vasilije Ostroški, jer, sačuvao je čak i neke, odosno mnoge konkretne dokaze. Ili je tek predosjetio da ovakva pošast može jednom među Srbe, jednog dana od nekih ljudi ipak, nekako, ući.

Da li ste iznenađeni konceptom i ciljevima ili nečim čemu teži zakonodavac?

Nisam. Opštepoznato je mom okruženju i u saglasju sa svim što sam javno i svuda iznosio. Ali, ipak me „inovativni“ zakonodavac ili ko već iza svega stoji, normom o “naknadnoj odluci o korišćenju verskih objekata”.. nakon pravnosnažnosti “da će razmisliti šta će dalje. Od hotela, hostela, rizort- slastičare..

Naime, iznenadilo me odstupanje od njima imanentnog pravljenja ”štala od crkava”. Sada to navodno neće, nego bi da svetinje ”valorizuju”. Djeca komunista su nadmašila komunističke očeve. Naravno da jasno sve komuniste suštinski razlikujem: na one koji su zaista naivno vjerovali u zlatne kvake i jednakost za sve, a vjeru opijumom za narod; od onih komunista koji su se komunističkim lažima poslužili kao opijumom da opljačkaju i unazade. I na kraju da potpuno veleizdaju i sâm svoj narod.

Ma koliko vjerovali u zdrav razum i razboritost našeg svijeta, koji još nije iscijelio ljute rane iz minulih ratova, ipak moramo reći, da se širi komunistički otrov, koji u našim danima, izgleda, dolazi do prijetećeg izražaja.

Prikriven uticaj te nemani današnjega doba ima značaj opasnosti zato, što se ona naročito omladini našoj prikazuje u jednoj nevinoj a primamljivoj odeći. Međutim, u samoj svojoj suštini to zlo prikriva u sebi najstrašniji otrov, koji nepoštedno ubija i duševno i fizičko zdravlje. Taj otrov razara porodicu, građansko društvo, pa i cijelo narodno i državno biće. On je sudbonosan zato, što je zasnovan na primamljivoj i jevtinoj laži: obećava, zamislite, svima i svakom raj na zemlji! Lakovjeran svet, obuzet materijalističkim žudnjama a pripreman da zaboravi šta treba da bude – napaćeni Srbin i uvek svjestan hrišćanin, bez razmišljanja prihvata takva vašarska obećanja. Ne, ne postoji nikakva sredina. Ili ćemo biti Srbi, svjesni svoje prošlosti i zavjeta naših otaca i pradjedova, ili – otpadnici nacije, internacionaliste, sljedbenici magle, bjelosvetski građani, hibridnog života, bez trunke nacionalnog ponosa, bez natruha čiste vjere, bez težnji morala. Završio bih „malignom“ inverzijom one poznate Božićne poslanice iz 1936: Taj otrov i zlo koje su posijali u naš izmučen i ubijan narod još važi i on je nažalost još na duhovnoj. moralnoj i pravnoj i sili vlastim i stezi i snazi. Kanimo li prestati ljubiti lance.

(Intervju je vodio Vladimir Božović IN4S)