Advokat Velibor Marković: SPC nije „okupirala“ niti „otela“ imovinu države Crne Gore!

Piše: advokat Velibor Marković

Nakon stupanja na snagu sada važećeg Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica, pojavila su se mišljenja pojedinih pravnika i pravnih laika, prema kojem je jedan od motiva donošenja tog zakona činjenica što je Mitropolija crnogorsko-primorska u faktičkom posjedu (državini) preko stotinu godina nepokretne imovine pravoslavne crkve u Crnoj Gori sticane do 1. decembra 1918. godine, pa iz tog razloga, kao i odredbi Zakona o svojinsko-pravnim odnosima kojima se propisuju uslovi za sticanje prava svojine putem održaja, država ne može na drugi način da dođe do svoga prava vlasništva na navodno nekadašnjoj njenoj imovini, ukoliko samim zakonom, kako je to učinjeno Zakonom o slobodi vjeroispovijesti, ne utvrdi da je ta imovina u njenom vlasništvu pod uslovom da vjerske zajednice nemaju neki dokaz o tom svom pravu.

Pritom se potpuno zanemaruje da je za postojanje prava vlasništva na nepokretnostima stečenim putem održaja dovoljno priložiti dokaz o vremenu trajanja državine propisan odredbama ZOSPO-a, uz unaprijed propisanu zakonsku pretpostavku savjesnosti te državine, kako je to predviđeno odredbom čl. 390. st. 2. toga zakona, te da se stoga ne može nekim drugim zakonom, kao što je to učinjeno Zakonom o slobodi vjeroispovijesti propisivati titular prava vlasništva na nepokretnosti za koju je već neki drugi zakon propisao uslove sticanja, koji su slučajevima navedenih nepokretnosti već ispunjeni.

Uz to, zagovornici takvog stanovišta gube iz vida sopstvene izjave prema kojima je imovina koju koristi MCP navodno prethodno okupirana i oteta od strane te vjerske zajednice na štetu države ili neke tadašnje vjerske zajednice, i sa tim u vezi odredbe čl.53.st.2..ZOSPO-a, prema kojoj savjestan i zakoniti držalac tuđe nepokretne stvari, na kojoj drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na toj stvari održajem protekom deset godina, te odredbe čl.54.st.2. tog istog zakona prema kojoj savjestan držalac nepokretne stvari, na kojoj drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na toj stvari održajem protekom dvadeset godina.

Jer, analizom dvije naprijed navedene zakonske odredbe, dolazi se do zaključka da je za sticanje prava svojine putem održaja na tuđoj nepokretnoj stvari uvijek potrebna savjesnost sticaoca, dok je dužina vremena potrebnog za održaj od značaja samo kod ocjene da li se radi o tzv. redovnom održaju, kada je potrebno da državina bude zakonita (npr. da se zasniva na nekom valjanom pravnom poslu) ili vanrednom održaju, kada zakonitost državine nije potrebna.

U svakom slučaju, držalac neke nepokretnosti, ni po proteku roka od stotinu ili više godina, odnosno nikada, ne može steći pravo svojine putem održaja na tuđoj nekretnini, ukoliko istovremeno na njegovoj strani ne postoji savjesnost te državine. Pritom, kod ocjene postojanja savjesnosti držaoca nije dovoljno primijeniti zakonsku pretpostavku o toj savjesnosti, već prije svega poći od odredbe čl.390.st.2.ZOSPO-a, prema kojoj je državina savjesna ne samo kada držalac ne zna, nego i ne može da zna da nije imalac stvarnog ili obligacionog prava čiju sadržinu vrši.

Prema tome, za postojanje savjesnosti držaoca nije dovoljno samo postojanje zablude o tome da je stvar koja drži njegova, nego je nužno postojanje izvinjavajuće zablude u smislu da držalac ukoliko nije u pitanju naivna ili maloumna osoba, prema normalnim prilikama i okolnostima uopšte nije mogao znati da stvar koju drži nije njegova. Otuda je očigledno da pretpostavka o savjesnosti državine iz čl.390.st.2.ZOSPO-a nije neoboriva (presumptiones iuris et de iure), nego oboriva (presumptiones iuris tantum). Tako, ako se izvođenjem dokaza u postupku utvrdi da je držalac znao ili mogao znati da stvar koju drži nije njegova, jer je primjera radi stekao putem krađe, uzurpacije, lažnim predstavljanjem da je njen vlasnik u cilju upisa u katastar nepokretnosti, u vrijeme kada je taj upis vršen na osnovu usmenih izjava pojavljenih navodnih vlasnika i dr, dakle znao da stvar nije njegova svojina, onda se ne radi o državini koja može dovesti do sticanja prava svojine putem održaja.

U cilju utvrđenja tih činjenica moraju se izvoditi potrebni dokazi i tako na osnovu njih utvrditi da li se radi o savjesnoj ili nesavjesnoj državini; u protivnom, radilo bi se o proizvoljnoj ocjeni o postojanju savjesne ili nesavjesne državine, što je od presudnog značaja za pravilnu primjenu materijalnog prava u pogledu na postojanje ili nepostojanje uslova za sticanje prava svojine putem održaja, kao jednog osnova sticaja prava svojine po samom zakonu, propisan odredbom čl.29.ZOSPO-a.

Prema tome, ukoliko bi se prihvatila kao istinita tvrdnja zagovornika stanovišta prema kojima je vjerska imovina koju sada koristi MCP svojevremeno okupirana i oteta od države Crne Gore ili neke druge vjerske zajednice u odnosu na MCP, onda ne bi bili ispunjeni uslovi za sticanje prava svojine putem održaja u korist Mitropolije. Naprotiv, stvarni vlasnik bi bez ikakvih problema mogao da povrati to svoje pravo, s tim sto se to može ostvarivati kroz isključivu nadležnost sudova, kako je to propisano odredbom čl.1.Zakona o parničnom postupku, a ne i upravnih organa, budući da odredba čl.1.Zakona o upravnom postupku tu mogućnost ne propisuje.

No, međutim, izbjegavanje nadležnosti sudova, sa premještanjem vođenja imovinskih sporova na upravne organe, kako je to učinjeno Zakonom o slobodi vjeroispovijesti, te odsustvo pozivanja na odredbu čl.390.ZOSPO-a kojom se štiti pravo vlasništva titulara od nesavjesnog držaoca, govori u prilog zaključku da se nije radilo o okupaciji ili otimanju. Da je ovo tako, potvrđuju i nedavne izjave pojedinaca koji su godinama tvrdili tako, dok sada navode kako su se crkve ujedinile, što predstavlja dobrovoljan akt, odnosno stvar je unutrašnje organizacije i djelovanja same crkve u koje država nema pravo miješanja.