Advokat Mitropolije Dalibor Kavarić: Ministar Radulović podmeće premijeru laži o protjerivanju ambasadora Srbije i radi za Mila Đukanovića!

Piše:  Dalibor Kavarić, advokat i član Pravnog Savjeta MCP

Raniji otpravnik poslova, zamjenik crnogorskog ambasadora u Bukureštu i asistent na Univerzitetu Donja Gorica a sadašnji ministar Đorđe Radulović, svojim djelovanjem u kontinuitetu nanosi nesagledivu i nepopravljivu štetu ugledu vlade i države Crne Gore na međunarodnoj sceni.

Ministar, bi po opisu posla morao znati da u odnosu na način prestanka funkcije diplomatskog agenta (ambasadora) u ovom slučaju ambasadora Srbije, shodno Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima (član 9 Konvencije) ta funkcija prestaje isključivo na 2 načina:

1. notifikacijom države koja akredituje (Srbija) državi kod koje se akredituje (Crna Gora), odnosno u slučaju da je Srbija sama opozvala svog ambasadora a Crna Gora to prihvatila.

2. notifikacijom države kod koje se akredituje (Crna Gora) državi koja akredituje (Srbija) i to momentaom kada država koja akredituje (Srbija) notifikuje diplomatsku notu države kod koje se akredituje ( u ovom slučaju CG). Pri čemu će država koja akredituje (Srbija) opozvati lice u pitanju (u vezi st. 1 čl. 9) ili ce okoncati njegove funkcije u toj misiji, prema slucaju (ovo treba tumačiti da će prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, država koja akredituje (SRB) odlučiti da li će opozvati lice ili okončati njegove funkcije, što znači da se misija ne može okončati bez odluke države koja akredituje, tj. u ovom slučaju Srbija).

Imajući u vidu da je ambasadora Božovića iz vanpravnih i vankonvencijskih razloga protjerala predhodna vlada i prethodni ministar vanjskih poslova, logično je da Srbija nije prihvatila kao opravdanu notu države Crne Gore o proglašenju Božovića tzv. „personom non grata“ kako se to kaže diplomtskim rječnikom (ili nepoželjnom osobom, neprijateljskom osobom, za Crnu Goru u prevodu).

Treba imati u vidu; u smislu čl. 9 st. 2, da ako država koja akredituje tj. u ovom slučaju SRB, odbije da izvrši ili ne izvrši u razumnom roku obaveze koje preuzima shodno tacki 1. clana 9, država kod koje se akredituje (CG) može odbiti da licu o kome se radi prizna svojstvo clana misije, ali samo u slučaju kada misija nije ni počela, što u slučaju ambasadora Božovića nije situacija. Kada se ovo dovede u vezu sa st. 1. čl. 9 Bečke konvecnije, koji propisuje da će država koja akredituje (SRB) opozvati lice u pitanju (u vezi st. 1 čl. 9) ili ce okoncati njegove funkcije u toj misiji, prema slucaju, ovo se može tumačiti samo prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, da država koja akredituje, tj. SRB odlučuje da li će opozvati lice ili okončati njegove funkcije, što znači da se misija ambasadora Srbije kao diplomatskoga agenta, ne može okončati bez odluke države koja ga akredituje, tj. u ovom slučaju SRB.

Posebno treba obratiti pažnju na dalje određenje st. 2. čl. 9 Konvencije koje glasi: „Neko lice može biti oglašeno kao „persona non grata“ ili kao neprihvatljivo pre nego što dode na teritoriju države kod koje se akredituje“. Ovo znači da ambasadoru Božoviću ne može biti otkazano gostoprimstvo u Crnoj Gori, odnosno isti ne može biti OPOZVAN kao „persona non grata“ bez saglasnosti SRB, jer je diplomatska misija ambasadora Božovića ne samo započela već je ista misija i dalje u toku, jer je započeta u državi kod koje je akreditovan (Crna Gora) i ista misija će, makar, zahvaljujući nedržavničkoj i nediplomatskoj politici ministrarstva čak i u ovom obliku trajati sve dok Božović ne bi bio opozvan i od strane države koje ga je akreditovala, tj. ovom slučaju od strane Srbije.

Odnosno, Srbija bi jedino u slučaju da Božović nije započeo misiju u Crnoj Gori bila dužna da bezuslovno notifikuje odluku CG i da imenuje drugog ambasadora, međutim, kada je misija već započela i traje, kao u ovom slučaju, SRB ne mora da notifikuje opoziv već ispituje okolnosti konkretnog slučaja i odlučuje, da li će opozvati ambasadora ili neće, a ovo zavisno od ozbiljnosti razloga predhodne tehničke vlade i bivšeg ministra.

U konačnom, za prestanak diplomatske misije ambasadora potrebno je da kumulativno budu ispunjena oba uslova: nota države kod koje se akredituje (Crna Gora) državi koja akredituje (Srbija) te prihvatanje kao konvencijski zasnovane odluke države kod koje se akredituje (Crna Gora) od strane države koja akredituje (SRB), odnosno, u konkrenom nema prestanka misije ambasadora bez odluke ministarstva spoljnih poslova Srbije kao države koja je delegirala ambasadora u Crnoj Gori.

Dakle, raniji otpravnik poslova, i trećerazredni sekretar u ambasadi, a sadašnji ministar Radulović svojim djelovanjem u kontinuitetu nanosi nesagledivu i nepopravljivu štetu ugledu vlade i države Crne Gore na međunarodnoj sceni. Ovaj ministar je naprije ostajući pri odluci ranije vlade o protjerivanju ambasadora Božovića, ponizio državu Srbiju i srpski narod u Crnoj Gori zahvaljujući čijim je glasovima i na čijoj je žrtvi dobio priliku da postane ministar u vladi, vrlo brzo zaboravio na glasove toga, srpskoga naroda i odmah se okrenuo protiv toga naroda, nastavio da ga ponižava i da se prema njegovim predstavnicima odnosi kao ministar predhodnoga režima. Ovaj ministar je svojim odlukama i cjelokupnim djelovanjem pokazao da služi bivšemu režimu.

Predlažući vladi odmazdu u vidu neobrazložene sječe ranijih ambasadora Crne Gore u 7 država, uz paušalno obrazloženje da su „radili protiv države“ i da su „političke diplomate“, bez da je ovakve svoje tvrdnje argumentovao, valjano obrazložio i potkrijepio bilo kakvim dokazima, koji bi vladu i građane doveli do uvjerenje da je to zaista tako, ministar je naštetio svim građanima, i izazvao kako spoljašnju krizu diplomatskih odnosa i blamažu države ali i unutrašnju krizu u zemlji, jer je predsjeniku države servirao priliku da ponizi novu vladu odbijanjem da potpiše, veoma paušalne, neobrazložene i pravno neuredne odluke vlade o opozivu ambasadora.

Apsolutna je laž i obmana građana i vlade, od strane Radulovića, njegova ranija izjava da to ministarstvo ne može opozvati odluku o protjerivanju ambasadora Srbije iz razloga kako je to do sada više puta od strane više pravnih autoriteta za diplomatsko pravo pojašnjeno. Naime, Radulović je prilikom svoje zadnje posjete Njemačkoj u delegaciji Crne Gore kao člana naše delegacije prihvatio ambasadorku koju je prethodno opozvao (pitanje njenog opoziva nije dovoljno jasno, jer nije adekvatno obrazloženo u smislu razloga za njen opoziv koji bi se odnosili na ozbiljne optužbe za njeno antidržavno djelovanje u Njemačkoj, kako je ministar to predstavio vladi i građanima, i kako je to naveo u neobrazloženim razlozima za njen opoziv).

Ministar je ovim pokazao da je moguće promijeniti svoju odluku o opozivu ambasadora, pri čemu istovremeno javno tvrdi da nije moguće opozvati odluku o protjerivanju ambasadora Srbije Božovića koju je donijela prethodna vlast i ministrastvo.

Iz ovoga proizilazi da ministar Radulović više poštuje odluku predhodnog ministra Darmanovića, smatrajući njegovu odluku neopozivom i nepromljenljivom, dok svoju odluku smatra i opozivom i promljenljivom i istovremeno je „de facto“ mijenjajući. Vlada i država Crna Gora zaslužuje ministra vanjskih poslova koji ima više samopoštovanja i više poštovanja prema državi i građanima a koji ima znatno manje poštovanja prema prethodnoj politici, prethodnoga ministra.

Premijer Krivokapić i vicepremijer Abazović imaju više nego dovoljno razloga da preduzmu radnje iz svojih nadležnosti i ovlašćenja i da prekinu blamažu koju ministar Radulović priređuje državi i da prekinu praksu diplomatske blamaže, konflikta, prekida dobrih odnosa i krize dipomatskih odnosa; koju Radulović od kada je imenovan u tom ministrastvu uporno i nekažnjeno čini.

Ministar Radulović je zajedno sa ovim zlonamjernim potezom o opozivu crnogorskih ambasadora, premijeru Krivokapiću podmetnuo još jedno kukavičje jaje u korist prethodne vlasi; a to je lažno tvrđenje da je ambasadoru Božoviću istekao agreman, te da nova Vlada nema mogućnost da poništi odluku Ministarstva vanjskih poslova Crne Gore u tehničkom mandatu; da ambasadora proglasi „personom non grata“. U slučaju ambasadorke u Njemačke, on je najbolje dematnovao samoga sebe i pokazao kako se može, može kada se hoće.

Prostim uvidom u Bečku konvenciju o diplomatskim odnosima, jasno se utvrđuje da agreman nema rok trajanja, i da ne postoji termin „vremenskog isticanja agremana“, što je u startu bila maliciozna konstrukcija ministra Radulovića, kojom je zaveo, ne samo vladu, vicepremijera i premijera Krivokapića, nego i dio stručne javnosti, s obzirom da se ovakva situacija gotovo prvi put dešava u diplomatskoj praksi, da tehnička vlada, tačnije ministarstvo poslednjeg dana tehničkog mandata donosi jednu ovakvu dalekosežnu odluku a da takvu skandaloznu odluku poštuje nova vlast, koja deklarativno promoviše raskid sa starom politikom.

Sa druge strane članom 95. Ustava Crne Gore, jasno su propisane ingerencije predsjednika Crne Gore, gdje se vidi da su njegove nadležnosti u slučaju početka misije, iscrpljene sa prijemom akreditivnog pisma, što je ministar Radulović takođe, tendenciozno, pogrešno interpretirao i pokušao dodatno, da zakomplikuje pridajući predsjedniku i njegovom stvarnom šefu, na značaju i po volji, prenebregavajući da je odluku o proglašenju ambasadora Srbije u Crnoj Gori dr Vladimira Božovića donio tehnički ministar, tehničke Vlade, poslednjeg dana svog postojanja, ali Radulović istrajava na takvoj odluci, dosledno je poštujući, i izvršavajući je u praksi.

Iako odluka, o opozivu ranije nezakonite note ministra Darmanovića, ni u kom smislu nema dodirnih tačaka sa predsjednikom Crne Gore, jer se njeno ukidanje vrši isključivo od strane onog organa koji je i donio u ovom slučaju Ministarstva vanjskih poslova Crne Gore, odnoso odlukom ministra Radulovića, sve drugo je čišta laž i obmanjivanje većeg dijela javnosti Crne Gore, koja je dala podršku na izborima Krivokapiću kao nosiocu Koalicije Za budućnost Crne Gore, a ne DPS kadru Raduloviću, koji je od starta djelovao protivno očekivanjima 133.000 glasača Koalicije „Za budućnost Crne Gore“ i drugim većinskim građanima.

Očekivano je od vicepremirera Abazovića i premijera Krivokapića kao ozbiljnih, odgovornih i trezvenih ljudi i političara da preispitaju i obrazlože odluke o povlačenju crnogorskih ambasadora, i da opozovu one od njih koji su zaista radili protiv državnih insteresa Crne Gore, kao i da isprave sramotu oko protjerivanja ambasadora Božovića. Pravna forma za ovo je da Ministarstvo vanjskih poslova Crne Gore poništiti odluku od 28.11.2020. godine kojom se ambasador Srbije u Crnoj Gori proglašava „personom non grata“ i na taj način okonča i poniženje Republike Srbije koje traje već duže mjeseci, na osnovu odluke koja nema utemeljenja u legitimitetu ove vlade niti u Bečkoj konvenciji, i u Ustavu Crne Gore

U slučaju da aktuelna vlada Crne Gore u međunarodnoj politici i u vanjskim poslovima podrži politiku krize diplomatskih odnosa sa 7 važnih spoljnopolitičkih saveznika crne Gore i prekid diplomatskih odnosa sa Srbijom, kao tradiciolnim regionalnim prijateljem i saveznikom, to bi izvjesna neuspješnost takve vanjske politike vlade neizostavno bila vezana za vladu kao kolektivni organ. Odnosno, postavilo bi se pitanje orijentacije i intencija premijera Krivokapića i podpredsjednika Abazovića, koje se tiče objektivnosti kriterijuma po kojima podpredsjenik i predsjednik vlade gradiraju uspješnost rada svojih ministara i da li su dovoljno uvidjeli štetu koju državi u spoljnopolitičkim odnosima nanose ovakvi neodgovorni i nesposobni ministri koji imaju čvrste materijalne i ideološke veze sa predhodnom vlašću.

Evidentno i očekivano je bilo da predsjednik Milo Đukanović neće potpisati opozive za sedam ambasadora Crne Gore, iz čega je više nego jasno da je u stvari ministar vanjskih poslova DPS-a; koji se prevarom ubacio u Vladu Zdravka Krivokapića- Đorđe Radulović, svog prvog radnog dana, kao „trojanski konj“ u novoj crnogorskoj Vladi, poslužio na korist svoga stvarnoga šefa i parijskoga saborca Mila Đukanovića i naveo vladu i premijera Krivokapića na suludu i stupidnu ideju da tako naivno postupi i da bez ozbiljnog obrazloženja i dokaza o antidržavnom djelovanju pokrene opoziv ambasadora koji su Đukanovićevi ljudi od najvećeg povjerenja i time ukaže na Đukanovića kao osobu koja odlučuje.

Međutim, pažljivim posmatranjem i analizom poteza koje je vukao ministar Radulović, vidi se pozadina ove naizgled besmislene akcije, a ona se odnosi na umišljajno blamiranje i poniženje države Crne Gore, cijele vlade, premijera Krivokapića a na glorifikovanje i veličanje lika i djela Đukanovića.

Ministar Radulović je direktno pomogao Đukanoviću da pokaže da je još uvijek gazda u Crnoj Gori, a ako uzmemo u obzir i nedavno odbijanje Đukanovića da potpiše set zakona, među kojima i Zakon o slobodi vjeroispovijesti, proizilazi da stare strukture DPS-a, preko spavača, kao što je Radulović, koji; čudne li ironije; ranije, treći sekretar u ambasadi Crne Gore u Rumuniji sa pristojnom nepokretnom imovinom koju je stekao kao „opozicionar“ u vladi Duška Markovića, putem subverzivnim aktivnosti u novoj vlasti, iznutra opstruiraju rad nove vlade koji bi očekivano morao biti brz, efikasan, reformski i diskontinuitivan sa ranijim anticrkvenim i antiustavnim djelovanjem DPS-a, sprečavajući u krajnjem; napredak države i donošenje izmjena i dopuna zakona, radi kojih su građani izglasali novu vlast i smijenili prethodnu DPS oligarhiju.