A ko će kontrolisati kontrolore?
Piše: Emilo Labudović
Jedna od najvećih bizarnosti trenutka kroz koji prolazimo, nešto što bi u svakoj uređenoj, na pravu i pravdi zasnovanoj, državi bilo nezamislivo, jesu zahtjevi bivših funkcionera i rukovodilaca državnim preduzećima da im se vrednuju (i isplate) nadoknade za… sve i svašta. To bi se i još moglo razumjeti da odluke o tim nadoknadama nijesu donosili oni sami. Neiskorišćeni godišnji odmori, neobračunate nagrade i nadoknade za obo i ono, nedovoljno vrednovan njihov nemjerljivi „doprinos“ bezočnom pljačkanju državne kase… uglavnom, napabirči se lijepa svotica.
Potražioci su brojni, zahtjevi daleko od skromnih, ali se svojim apsurdom izdvajaju dva: onaj Verice Maraš, bivše direktorice „Plantaža“ i, najnoviji, Jelene Perović, doskorašnje direktorice ASK.
Gospođa Maraš smatra da je zakinuta činjenicom da je, zbog pritiska javnosti, morala da sama sebi smanji platu, u tom trenutku jednu od najvećih u zemlji, pet puta veću od plata predsjednika i premijera. Jelena Perović, pak, iz kućnog pritvora zahtijeva da joj se omogući da, iako smijenjena zbog brojnih zloupotreba, još godinu dana prima funkcionersku nadoknadu. To što je, dok je direktorovala, žmurila na korupciju drugih, širokom rukom nadoknađivala je svoju i pislušnost njoj naklonjenih u ASK-U. Da apsurd bude veći, ponižena i opljačkana država, zahvaljujući „dubokoj državi“ u sebi i sudovima koje je instalirala još „teta Vesna“ (takođe potražilac neisplaćenih… svašta nešto) kao autistična i omađijana – plaća.
Ruku na srce, u poređenju sa iznosima za koje je u prošlom vremenu ojađena Crna Gora, suma ovih „potražilaca“ izgleda smiješna. I nije problem u njoj koliko u činjenici da svi ovi slučajevi svjedoče prije svega o moralnom glibu u koji smo kao društvo zabasali. Pojedinci, zaduženi, i dobro plaćeni, da čuvaju zakonitost i dobrobit države, gulili su joj kožu do krvi, naplaćujući time servilnost političkoj vrhušci. Kraće rečeno: kontrolore nije imao ko da kontroliše!
Činjenica da je, kada je gladni „Oliver Tvist tražio još“ na noge digla čitavo sirotište, zahtjevi ovdašnjih Olivera , liše nekoliko novinskih tekstova, uopšte ne talasaju žabokrečinu koja nas je prekrila još od prvih dana „demokratije“. Da stvar bude gora, promjenom vlasti i smjenom „tražilaca“ skoro da nije ništa učinjeno. Naprotiv, oni se i danas drže drsko i bezobrazno i traže još… još… još. I ne samo to. Predizborna podgorička kampanja krcata je optužbama o kriminalnim radnjama onih kojima bi trebalo da poklonimo povjerenje i Podgoricu. Pipci korupcije i organizovanog kriminala i dalje puze dijelom dojučerašnjih pobjednika (ako su ikad i izbivali iz njihovih redova), pa se, ne bez razloga postavlja, prije zdravorazumsko nego političko, prastaro pitanje: a ko će kontrolisati kontrolore???
A do tada, siguran sam, gospođu Perović uopšte neće žuljati „nanogica“. Melem u vidu još jedne nadoknade ublažiće joj svaku bol.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)