Piše: Milisav Popović Nepokorni
U današnjoj Crnoj Gori može se čuti poklič „Nećemo epsku (čitaj: pravoslavnu) Crnu Goru!“, kao eho koraka nekadašnje zloglasne handžar divizije na sjeveru Crne Gore.
Crna Gora pripada svim nacijama koje u njoj žive onoliko koliko kojih u njoj ima. Ako nije moguća takva Crna Gora moguće je – „svaka ptica svome jatu“, a ko ostane sam ostaće u svome jadu.
U Skupštini Crne Gore neki „Belvederac“ zavapio je za minutom ćutnje zbog deportovanja vojnih obveznika koji su prije 30 godina po pravilima po kojima postupa i Interpol živi i zdravi iz Herceg Novog vraćeni tamo odakle su i došli, u BiH, a ni pomenuo nije ubijene od NATO bombi u Murini prije 22 godine, koji niti su koga ćerali, niti su kuda bježali, a troje od njih bili su djeca.
Kada bi kakva božja ili vražja sila predsjednika Mila naučila da dođe u Murinu i klekne pred spomenikom ubijenim bombama iz onih istih NATO aviona kojima je on letio – kao što je premijer Krivokapić, iako lično nedužan, došao na Medun i kleknuo pred spomenikom Mirkovog pokolja kučke djece i staraca – bilo bi više mira i sloge u Crnoj Gori, a manje dana što plaše.
Kada bi grešni predsjednik Milo, najzad, smio i umio da zatraži oproštaj za svoja sagrešenja od mitropolita Joanikija (kada već nije smio da to zatraži od mitropolita Amfilohija), kao što je premijer Krivokapić, iako je u odnosu na Mila bezgrešan, zatražio oproštaj, ne bi Milovi „belvederci“ umjesto prizivanja prijatelja i investitora ograđivali Cetinje oburdavanjem kamenja i paljenjem guma.
Čini se da nije čelnik koalicije „Za budućnost Crne Gore“ Andrija Mandić na izborima avgustovskim 2020. godine pogriješio što je svoje čelno mjesto prepustio dr prof. Zdravku Krivokapiću, već naprotiv. Ali jeste greška što je Andrija svoje poslaničko mjesto ustupio drugom. Pokazalo se to kada je Andrija očito rezigniran događajima u Skupštini izjavio: „Neka dođu bolji i srećniji od nas“. Nadati se da je dobro što je Mandić najzad nakon loma u koalicionoj većini zauzeo poslaničko mjesto, aman, ne zato što sam ga javno pozvao – „Aman, Andrija, ne odlazi!“ – već zato što su u Skupštini potrebni oni koji više vode slozi nego kavzi.
Rečeno je da je zasluga premijera Krivokapića što su mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije i patrijarh srpski Porfirije na putu za Cetinjski manastir 5. septembra 2021. helikopterom i faktički i figurativno preletjeli iznad „kukavičjeg gnijezda“ kroz oblake dima iznad zapaljenog cetinjskog smeća na prilazima „ponos-gradu toliko vjekova“ i što su zlosrećni Milovi komiti time spašeni da ne napune cetinjske kunete, na šta ih je Milo navodio.
Ali ne samo zbog te premijerove zasluge, kada je njegova Vlada pala nastao je delirijum Montenegrina svih boja u Skupštini Crne Gore, a duž osovine Cetinje – Gusinje – Plav – Rožaje peiređivane su bakljade, vatrometi…
Milo jeste sa svojim savjetnicima i sudijama opustošio Crnu Goru „ka skakavac što polje opusti“. Milu se pripisuje i odgovornost za mučko ubistvo Duška Jovanovića, glavnog urednika „Dana“, jer se sam otkrio kada je javno izjavio – „Duškovu smrt je tražio onaj kome smetao je“. Milo nije rušio hramove, ali jeste htio da ih pretvori u niše i poslastičare.
U takozvanoj manjinskoj (preletačkoj, kikirez) Vladi kobajagi nema Milovih ministara, ali tu su Milove decenijske ofetkale političke pratilje.
Ranko Krivokapić, zvani Krivomozgić, ranjenik sa Belvedera, ministar je vanjskih poslova, a sa ruševina Njegoševe kapele na Lovćenu motri kako bi i kada bi mogao srušiti crkvu na Rumiji.
Raško Konjević, ratni bjegunac iz Zenice, sada ministar vojni, kao ministar MUP-a nije znao da kaže imena dvadesetak njegovih maskiranih batinaša koji su bili i lomili golorukog sportskog asa Mija Martinovića, a znao je da kopita na uglednog sveštenika dr Velibora Džomića, kojem je nedjeljama zabranjivao povratak u Crnu Goru svojoj porodici i parohiji.
U Parlamentu Crne Gore prči se poslanica koju je Srpkinja majka rodila, koja nosi više prezimena (nijesu baronska) ali samo sebi i svome rodu srpsku majku goni (‘ebe) i u pjesmi i u priči…
