ŽELJKO IVANOVIĆ RASPET IZMEĐU DVIJE FAMILIJE

piše: Bećir Vuković

Željko Ivanović se poslije 30. avgusta, u pobjedničkoj euforiji, javno izvinio Srbima za sva nepočinstva koja su Srbi u Crnoj Gori doživljavali od Mila Đukanovića, a, pomalo, i od Željka Ivanovića…

I, čim, čim je našao za shodno, eto ga u armaniju i patikama, da se izvini…

Kažem – pomalo – od Željka Ivanovića, a mislim – podosta – od njegovog Šefa koji je na čelu Štaba mržnje na Srbe, i po sopstvenom priznanju više od 30 godina…

(Kao što je nekad jednom gerilcu iz Pipera pisalo iznad ulaza u šator – Štab za borbu protiv Vasojevića.)

Poglavnik i doglavnik za sebe kažu da su idenpendisti kao i Đukanović, ne skrivajući fašisoidni odnos prema srpskom narodu kome po rođenju pripadaju, ali, toga se klone ko đavo krsta, jer svoju finansijsku moć crpu iz količine antisrpstva, koju su spremni da s ponosom prikažu svima kojima je cilj borba protiv Srba u bilo kom obliku, i bilo kom smislu, i bilo kada, pa i sada, kad su dominantno Srbi, preko plota izbacili potonji diktatorski režim u Evropi…

Željko Ivanović se – pomalo – još kao Titov pionir isticao po svojim radikalnim stavovima kojih su se – pomalo – gnušali i mnogi pogranični i zagranični fašisti odani svom uvjerenju, ali, tada, i u to vrijeme, još bez patoloških zastranjivanja, i spremnosti na sve…

Ovaj, pak, junoša zaklinjao se da je spreman ama baš na sve, i to ga je preporučilo da u Drugoj familiji ponekada, i – pomalo – zauzima i položaj već pomenutog doglavnika…

Ali , avaj, ovaj je imao kompleks Prve familije, budući da je još od burnih završetaka pubertetskih sekundarnih karakteristika, zaljubljen – isključivo – i, samo u Mila Đukanovića, koga oponaša i dan danas po svakom gegu, i uzdahu, i korišćenju salvete, a, (naročito), po količini mržnje na navodno četništvo Andrije Mandića – lidera Srba u Crnoj Gori…

Doglavnik Željko Ivanović napada Andiju Mandića, i Demokratski front, u bolesnoj želji da se što više približi raspoloženju Mila Đukanovića…

Tipično za one koji gube statuse, tipično za one koji su u vazdašnjim poteškoćama što se tiče interpersonalnih odnosa..

Zato, Željko od Mila ne vidi ništa…

Doglavnik Željko prodao bi u cik i sadašnjeg gospodara – poglavnika Miška, samo kad bi Milo ispruži ruku – kojom bi ga – pomalo – potapšo po ramenu (u hladu čempresa vile Gorica), a, on bi se, kao i uvijek, duboko poklonio, i pognuo, glavudžu…

Iz mrtvog ugla takve zavisnosti i nedostojanstva, ovaj mrzitelj svega srpskog, koji se cipcijelog života divi Milu Đukanoviću, pokušava – kao drugi pol Đukanovićeve (ne)moći – prikaže onoga, koji je po svemu – antipod – Đukanoviću, kao što je – Andrija Mandić…

Kad je doglavnik Druge familije Željko Ivanović pročitao izvinjenje Srbima, Andrija Mandić, lider Srba u Crnoj Gori, rekao je: Ne primam izvinjenje..!

Tek što se doglavnik Druge familije izvinio Srbima, njegovi neposredni preci (koji su, u to nema sumnje – najčistiji Srbi), i u grobu su doživjeli olakšanje, vjerujući, da se ovaj – samonikli – antisrbin, odnekuda, istinski pokajao…

Ali, onaj koji je sa đavolom tikve sadio, a (Ivanović je sa Đukanovićem po Crnoj Gori posadio brojne antisrpske rasadnike), nikoga preko noći ne može ubijediti da je postao suvislo – osviješćeno biće…

Niti ima tih alhemijskih procesa koji bi ga dodestilovali u kudikamo zavidniju psihičku strukturu…

Kad je Milo upoznao Željka, bio je, čak, spreman da ga promoviše u prvom prstenu telohranitelja…

Ali, izdašniji od Đukanovića na novčaniku bio je poglavnik Perović, i potkupljivog je doveo sebi, da ga – pomalo – koristi kao glasnogovorika protiv Đukanovića…

Elem, to je čitava, a kratašna, istorija slučaja ŽI- koji je kao lastika raspet između dva plota dvije familije…

Riječju, jedna neoriginalna provincijsko – sicilijanska polusapunica…