Vertikalni Milačić

PIŠE: SIBIN 

Ima li osnova pitati se: ne pretenduje li Milačić brat Marko na mjesto – portparola Crkve?
Jer, kao političar, čudi da se svako malo pominje duše, ličnog emotivnog sklopa, nesumnjivo iskrenih osjećanja, dakle, sve samih fenomena koji nema šta tražiti u pragmatičnoj politici, toj vještini koja barata sa mogućnostima, prilagođavajući se situaciji, na elastičan i nerijetko bezličan način.
Uvijek nekako posumnjam u političara koji se isprsuje stavom. Pomenuti brat Marko, veli kako će – do groba raditi u ineteresima (prave) Crne Gore! Bespoštedan, nema šta, stav prema sebi…

Gledam političara i čovjeka otvorenih osjećanja – kako reče o sebi, govoreći da ne voli govoriti o sebi – u emisji Neđelja u petak, i ne mogu se oteti utisku da, zaista, brat Marko mnogo brige polaže u pitanje Crkve, te će pisati njegovoj Svetosti, Patrijarhu Irineju, kako je narod – il` su građani? – već odabrao svog Mitropolita. Ostade, ipak, nedorečen i ne dade odgovor je li dobio odgovor na pomenuto pismo.

Ali odgovori kako poznaje kanon i da zna kako se bira Mitropolit, iako civil, dakle čovjek iz svijeta, nadamo se pokajnik, uglavnom grešnik kao i ja, sroči pismo „iz srca“ (M. M.), te ga jošte potpisa kao poslanik Skupštine Crne Gore.

O. Gojko P. pojasni da vjeruje kako je brat Marko imao samo dobre namjere, da je kao vjernik SPC izrazio svoje osjećanje i mišljenje, ali da sve to u konačnom nema bogzna kakvu posebnu težinu da bi se javnost sad bavila i time; u pitanju je, lična impresija i danak neiskustva, mladalački impuls, želja koja sebe još nije u stanju realno sagledati.

Međutim, političar je onaj koji ne bi smio sebe tako olako uzmati i doživljavati, naročito ne u vremenima kakva su ova danas, i u situaciji kakvu svi dijelimo („korona nas je sve ujedinila i učinila jednakim“ The London Review books), poniženi siromaštvom i istraumirani virusom, suočeni sa pojedenom državom i još uvijek u sukobu sa odlazećim režimom, kojeg tako jednostavno doživljava budući mandatar, takođe isuviše posvećen ličnom pitanju kakvo je vjera, o kojoj Spasitelj reče da se ne ispoljava po ulicama, nego da se moli tajno kako bi Otac nagradio javno…

Da, eto, ponešto nisam čitao o svetim i mističnim zapisima, o „transistoričnosti Hrićanstva“ (Hamvaš), „o vjeri kao nesagorivoj strasti“ (Tereza iz Avile), možda bih se prvom sledećom prilikom zaletio da brata Marka cjelivam u ruku… Ko zna, možda on to i očekuje, grešna mi duša.