Još jedan prvi premijer Srbin

Piše: Sreten Ćeranić

Iz nekih nepoznatih kuhinja, mada kuvare naslućujemo, plasirana je priča kako će Milojko Spajić biti prvi premijer Srbin nakon pobjede revolucionara 1945. Svakom ič objektivnijem svjedoku događaja je jasno da je u pitanju – prilično trula – zamjena teza, koja služi da opravda izbacanje NSD-a iz vlasti, kao jedine, programskim ciljevima definisane, srpske parlamentarne stranke. Čim pijre smo tako zavedeni za Goleš 2020, kada je čovjek koji je fanatično ponavljao da je Crnogorac – proglašen, kao Milojko, prvim Srbinom premijerom nakon revolucije.

Sasvim je legitimno biti Srbin i ne glasati NSD, pa čak taj Srbin bio i – kao autor ovih redova – srpski iredentista. Međutim, kad se deklarišemo kao Srbi, iz toga proističu i neke ljudske obaveze, kao i iz svake druge deklaracije na svijetu. Ne možemo biti navijači Zvezde, a protiv nje navijati za Budućnost ili Radnički. Nespojivo je. Tako je i sa slučajem Milojka Srbina.

O pravima Srba nek svjedoči nedavni slučaj Marka Kovačevića – na njega se obrušio čitav državni, paradržavni i medijski aparat. Nezabilježen je slučaj, pa čak i u okolnim zemljama nakon krvavih ratova, da se čovjeku prati svaki tik i da se isti zakonski kažnjava. Čak ni Aljbin Kurti, u jednom terorističkom improvizorijumu, ne ide toliko daleko. I u tome se ogleda fatalnost srpske pozicije u Crnoj Gori. Položaj nam je nalik Afroamerikancima ili Afrofrancuzima – koje smo 2020, i ove godine imali prilike da vidimo – sa jednom malom razlikom: Amerika i Francuska priznaju problem sistematskog rasizma, i svojim imigrantima (i njihovim zemljacima iz doba robova) pokušavaju da poprave položaj raznim oblicima državnog intervencionizma (zastupljenost u institucijama, medijske kampanje protiv rasizma…), dok se u Crnoj Gori srbofobija smatra poželjnom.

Ko ne vjeruje, neka pogleda koja se prva pitanja postavljaju, kao vatreno krštenje, svakom političaru: Srebrenica, Kosovo, NATO, jezik i simboli. Onaj ko da jedan „neočekivan“ odgovor – prolazi medijski, a bome može i institucionalni linč. U izvršnoj vlasti je, svakako, nepoželjan partner.

U jednoj takvoj nenormalnoj situaciji, Milojko Spajić nije rekao riječ. A njegovi funkcioneri i botovi jesu – pozivajući Demokrate da ga razriješe, a državu da reaguje. Sem tog primjera, može se naći desetine slučajeva gdje je Evropa Sad sistematski stala protiv Srba ili naših nacionalnih interesa. A Milojko glasno ćutao, mašući rankovicom gdje je stigao.

Na osnovu čega – sem srpskog pasoša, koji je mogao dobiti samo kao pripadnik srpske manjinske zajednice – se ovdje samouvjereno tvrdi da je Milojko Spajić Srbin? Na osnovu političkih stavova, i na osnovu djelovanja, to nije moguće utvrditi. Znamo da je izjavio kako „U Crnoj Gori su svi Crnogorci, koji se različito osjećaju“. A to što preko 20% populacije navija protiv Crne Gore u svim sportovima, e ti – baš ti – za Milojka ne postoje ili, ako postoje, treba ih politički eliminisati.

No, za vrijeme dok Milojko radi eliminaciju NSD-a, odnosno koalicije ZBCG, tako što u vladu uvodi neustavni HGI – koje glasa više Cetinjana nego tivatskih Hrvata – i korumpiranog Ibrahimovića, neki ljudi nam prodaju priču mnogo jeftiniju čak i od Ervinovog kvadrata. Prave se slijepi na činjenicu da će korumpirani Ervin biti produžena ruka, ikebana, DPS kao što je to bio kod Dritana Abazovića. Da će Adrijan Vuksanović, koji je – ponavljam – protivzakonito plasiran u skupštinu, tražiti ponižavanje srpskog naroda i nove besramne ploče poput one koje (još uvijek) čuva vojska… Tako nam je, vaktile, prošli „prvi premijer Srbin posle 1945.“ poklonio cio aparat sile i diplomatiju Uri, koja je 2020. bila zbjeg elemenata fašisoidnijih od samog DPS. I koji su, uglavnom, URA napustili i vratili se ka matičnoj stranci ili prelejteli u novu, koja po svemu – sem brzine liderskog prvog miliona – sve više liči na staru.

I to je taj put, što bi rekao nenadmašeni Stari Liberal, „od nikad više Srba u vladu do nikad manje Srba na popisu“. Na popisu, koji će vjerovatno odložiti dok god ne uspiju da nas svedu na razuman broj. Onaj iz 1947, kad su ga organizovali – bivši – Srbi Milojkovog tipa.