U poslednjem televizijskom nastupu predsjednik Crne Gore pokazao je nervozu, paniku i strah, što je bilo vidljivo svakom građaninu koji ga je pratio, saopšteno je iz SNP-a.
Govoreći o ekonomskim prilikama u Crnoj Gori, predsjednik Đukanović je pokušavao da sve finansijske probleme koje imamo svali na pandemiju korona virusa i uporno je izbjegavao da prizna bilo kakvu odgovornost za katastrofalnu tridesetogodišnju ekonomsku politiku koju vodi njegova partija.
Iako je nekoliko puta potencirao da država nije nijedan dan zakasnila u servisiranju svojih obaveza, te da Crna Gora nema ništa viši javni dug od država EU, jasno je da Đukanović više nema ni vizije, ni plana, ni programa, ni strategije kako da državu izvuče iz ponora u koji ju je uvalio zajedno sa svojim saradnicima, familijom, prijateljima i kumovima.
Iskoristio je priliku i da zaprijeti zaposlenima u državnoj administraciji da moraju donositi odluke koje će ići u pravcu olakšavanja poslovanja biznismenima i uklanjanja biznis barijera ili mogu da ostanu bez posla. Da li je Đukanović zaista nezadovoljan radom onih koje je sam postavio ili se radi o populističkoj priči uoči izbora, ostavljamo građanima da procijene.
Nije propustio Đukanović da se još jednom ostrvi na Mitropoliju crnogorsko-primorsku i da obeća da će „do poslednjeg daha“ raditi na stvaranju Crnogorske pravoslavne crkve. Ovo obećanje je dovoljno svim slobodnomislećim ljudima u Crnoj Gori da shvate da predsjednik neće stati dok ne stvori partijsku crkvu, prvu takve vrste u Evropi i svijetu, i ne natjera svoje članove da joj se priklone.
Zakon o slobodi vjeroispovijesti bio je početni korak u tom pravcu, a fingirani pokušaji vlasti da se sa Mitropolijom crnogorsko-primorskom dogovori o njegovom eventualnom ukidanju ili izmjeni uvjerili su građane da kod članova vladajuće strukture nema iskrenih i čistih namjera.
Socijalistička narodna partija Crne Gore podsjeća građane da izbori koji će se održati 30. avgusta nisu obični izbori, već da se na njima odlučuje sudbina svih naših građana, države, crkve i svetinja koje su nam preci ostavili i kojima se ponosimo.
Trideseti avgust je šansa za spas naše zemlje i tog dana nemamo pravo na grešku, nemamo pravo da ostanemo kući i da prećutimo sve ono što nam se dešava poslednjih decenija. Naša djeca i djeca naše djece pitaće nas jednog dana gdje smo bili kada se odlučivalo o njihovoj sudbini i sudbini onog najvrednijeg što imamo.