PALAC UROŠA JOKSIMOVIĆA
Piše: Emilo Labudović
Uroš Joksimović je jednom nogom već zakoračio u svijet odraslih. Ovo „zakoračio“ više je simbolično jer, mada ima osamnaest godina, Uroš ne može da hoda bez tuđe pomoći. Uroš, još od najranijeg djetinjstva, boluje od multiple skleroze. Ali, Uroš Joksimović, iz Jugovina kod Berana, se ne predaje. Uroš Joksimović, uz veliku ljubav i podršku majke, sestre i oca, živi život, za njegove prilike i mogućnosti, punim plućima.
Lišen mogućnosti da upražnjava sve one aktivnosti koje prate stasavanje od dječaka do odraslog čovjeka, sve one igre i zabave, nestašluke i izazove, Uroš se okrenuo i posvetio duhovnoj strani života. I živi tu stranu bogastvom i dinamikom kakvom se teško mogu pohvaliti i oni čiji udovi i motorika funkcionišu kako je i red.
Uroš se, u početku, uz pomoć svoje asistentice, posvetio slikarstvu. Slikao je uglavnom crkve, manastire, cvijetne poljane u kojima je slutio ili nalazio onaj unutrašnji mir, onu sponu sa duhovnošću i vjerom kao njenim krunskim iskazom. Izlagao je na mnogim mjestima i njegovi radovi su plijenili ne toliko slikarskom tehnikom i tematskim odabirom koliko snagom i iskrenošću izraza koje se ogledalo u svakom njegovom potezu.
A onda je Uroš našao novu ljubav i novi prostor za iskazivanje neslućenog bogastva svoga duha i svoje duboke posvećenosti vjeri prađedovskoj. Palcem, jedinim prstom nad kojim još ima kontrolu, Uroš je polako, strpljenjem i upornošću svojstvenim samo ljudima duboko posvećenim svojoj misiji, nizao i niže đerdane slova i pretače ih u rečenice čija jasnoća i dubina daleko nadmašuje njegove godine i živitno iskustvo. Knjiga „Rođen sam da vjerujem“, koju je, kao iskru iz kamena, isklesao palac Uroša Joksimovića, svjedok je koliko čovjek, ako je svim svojim bićem posvećen nečemu, može.
Uroš vjeruje duboko i iskreno. Ne tuži se na svoje stanje već ga posmatra kao dio Božjeg plana i misije koju On svakome, pa i Urošu namjenjuje kao svrhu postojanja. Uroš piše o srpskim duhovnim svetinjama, piše o istaknutim duhovnicima, o srpskoj istoriji svoga kraja. Piše o svojoj ljubavi prema Bogu i bližnjima, prema sestri, njegovom velikom osloncu, pogotovo. Piše o pojavama oko njega i traži u njima dublje duhovno značenje. Piše o svojim snovima u kojima putuje i posjećuje mjesta sa mape pravoslavne kulture i istorije. Piše iskreno, kratko, jezgrovito i iz svake njegove rečenice isijava vjera, iskonska, nepatvorena, ona koja se iskušava dubokim postom i žrtvom u nekoj pustinji.
Uroš je svoju knjigu predstavio u Hramu Hristovog vaskresenja u Podgorici, u čijoj je kripti nadahnute riječi učesnika slušao veliki broj prisutnih. Kažu, samo su Matija Bećković i dr Miloš Vesin bili slušaniji. Ali, Uroševa neprekinuta ispovijest sabrana u knjizi, čula se i mnogo dalje jer je slušana dušom. I sve je ličilo na onaj magnoveni ponoćni trenutak, dok naše duše i umovi spavaju, kada se Urošu otvori Nebo nad njegovim, srebrom rodne mjesečine zasutim Jugovinama, u koje on uranja dublje nego ijedan teleskom ljudskom rukom stvoren. Uroš je, bez imalo pretjerivanja, ono što se nekada zvalo „božjim čovjekom“ i oličenjem vjerujućeg bez imalo zazora.
Dugo nakon izlaska iz kripte Hrama, kao ono moćno zvono sa njegovog zvonika, zvonila mi je duša Uroševim tihim glasom i njegovim teškom mukom sročenim rečenicama kojima nam se zahvalio na prisustvu. Utorak je veče, ali treperava ulična svjetla su, kao u hajdučkoj istrazi, otkrivala panoe sa kojih su nas ubjeđuju da živimo nekakav
„crni petak“ i da nam se pruža neviđena prilika da svuda trgujemo po povlašćenim i sniženim cijenama. Podmukla potpora mentalitetu koji nas sve dublje vuče u kloaku potrošačkog društva u kojem su „steći i imati“ vrhovni cilj i svrha našeg postojanja.
Društva u kojem se više nećemo prepozavati po obrazu, čojstvu i junaštvu već samo po debljini novčanika. A ono što čovjek nosi u glavi i duši više niko ne mjeri jer je sve otišlo u bescijenje. Niz „Pišine strane“, što je nekad govorio moj pokojni drug Rajko.
Noć se smrzla na jedva tri stepena iznad nule, trepere kao da drhte rijetke zvijezde, ali u duši mi nekako toplo. Jer u ovoj duhovnoj pustopoljini i uzavrelom moru crnila i beznađa još uvijek postoje zelena ostrva i duše poput Uroša Joksimovića iz Jugovina kod Berana. Uroša koji dubinom svoje vjere u dobro, u sveto i ljudsko, svojom upornošću da živi život kakav mu je dat, svjedoči da još nijesmo posve potonuli. I da je ponekad dovoljan i funkcionalan palac pa da čovjek otkrije svoju svrhu i nađe smisao u ovom odljuđenom i obezboženom vremenu.
Uroše, legendo, na mnogaja ljeta!
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)