Kako je mitropolit Amfilohije govorio o Njegošu: On nije prosto pjevao o Bogu i vjerovao u Njega, on ga je znao!

Povodom praznika Njegoševog dana sajt Mitropolije crnogorsko primorske objavio je izvod iz besjede blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija na promociji Njegoševih sabranih djela 2013. godine

(…) U pismu koje je Njegoš napisao 12. oktobra (po starom kalendaru) 1851. godine Ludvigu Avgustu Franklu on mu zahvaljuje što mu je poslao 21. avgusta njegov „dični prevod Gusle“. Tu on kaže: „Ja sam ljubitelj poezije; ona je mene mnogo zanimavala. Ah, divna poezija, iskra tainstvena! Ja nikad nijesam mogao razabrati ali je ona iskra besmrtnoga ognja, ali je burna klapnja – čedo uskog podnebija našeg. Sa zemne je katedre smatram vjetrenim nastupom“. Nađite, vi pjesnici, ko je na nekim od evropskih jezika tako definisao poeziju gledano sa tačke gledišta blatne zemlje. Jer on kaže: „Sve što blatnoj zemlji prinadleži to o nebu ponjatija nema“, pa tako gledajući, on poeziju, a kroz nju gledajući ljudski život i ljudsku sudbinu, sa zemne katedre smatra „vjetrenim nastupom“. „No kada se čovjek popne više samog sebe, onda vidi bijednost ljudsku i kada je poeta može reći da je žrec oltara svesvetija“. „Poeta je klik smrtnoga s burnoga našega bijega“. „Poeta je glas vapijućega u pustinji“. Eto zašto kažemo za njega da je on Cetinjski pustinjak i zašto onaj njegov spis „Pustinjak cetinjski“ u stvari govori o njemu. To je njegova ispovjest o samome sebi. I eto zašto se u novije vrijeme – izgleda da ranije to nije bilo primijećeno – govori o Petru II Petroviću Njegošu kao proroku.

Evo ga i ovdje u predvečerje svoga zemnoga života on govori o sebi, o poeti, kao glasu vapijućeg u pustinji. On „sanja o besmrtiju, dovikuje ga i za njim se topi“; on vidi „veliki list od knjige mirobitija otvoren, u njemu čita čudestva Stvoriteljeva, ona su njegovo najslađe piće, on se njima opija“, tim „čudestvima Stvoritelja“; „on silom voobraženija izvodi iz blatne zemlje klicu nebeskoga života, trulinu bogotvori, njegov se edem širi na lukovima tvrdim“. „Čovjeku je gotovo kad mu dođe slatko plakati ka pjevati. Ja ovako našu pjesmu razumijem“. U ovom kratkom tekstu, u ovom možda poslednjem njegovom pismu, čini mi se sadržan je sav Njegoš. Ne samo kao pjesnik, ne samo kao mudrac, ne samo kao književnik, ne samo kao državnik, ne samo kao narodoljubac, nego kao bogovidac, kao tajnovidac. Sve sam bliže tome da tvrdim da ono što je Njegoš zapisao i što je ispjevao, što je ostalo iza njega kao njegovo djelo, da to nije plod prosto njegove škole, onoga što je pročitao. A čitao je, očevidno, koliko je mogao u svoje vrijeme, počevši od Danteove „Božanske komedije“ koju mu je čitao onaj učitelj Tropović u Savini u Toploj. A i ono što je naučio od Sime Milutinovića, manitoga – kako je i sam za njega govorio. A Sima ga je uveo u tajnu homerovskog nasleđa. Otuda je toliko prisutno u njemu upravo to nasleđe utkano u njegov dublji doživljaj i svijeta i Boga i svesvetija, svih znanih i neznanih, vidivih i nevidivih svjetova.

Dakle nije ono što je on vidio plod knjige, nije plod čak ni njegovog krstonosnog življenja, njegovog golgotskog življenja, njegove Golgote, njegovog raspeća. Ad je na njega „sa prokletstvom rikao“. Niko tako duboko nije osaznao moć Satane, moć zla, zavisti i zlobe, „adskog nasledija“, kako ga naziva, kao Petar II Petrović Njegoš. Ali niko nije tako dobro i duboko saznao , ne prosto intelektom, umom ili emocijom ili „voobraženijem“ (riječ koju on upotrebljava), snagu i moć i nepobjedivost Boga i dobra kao Petar II Petrović Njegoš. A to se dogodilo upravo sa toga razloga što je Njegoš Bogovidac i Tajnovidac lovćenski. Njegoš je vidio Boga. Zato je i mogao da napiše onakvo zavještanje koje je, koliko ja znam, jedinstveno u evropskoj književnosti.

Njegoševo zavještanje je u malome sadržano, evo, i u ovom njegovom pismu upućenom Ludvigu Avgustu Franklu. Njegoš je imao viđenje tajne. On nije, dublje gledano, prosto pjevao o Bogu, on nije vjerovao u Boga. Naš Sveti vladika Nikolaj, koji je napisao jednu od prvih tako značajnih knjiga o sebi srodnom, sad se to vidi, Petru II Petroviću Njegošu 1912. godine, nazvao ga je velikomučenikom i sad se to potvrđuje. I do smrti i posle smrti je on velikomučenik i grob mu je velikomučenički ne samo zbog toga što mu je život zemni bio velikomučenički.

Taj Nikolaj je u Dahau bio 1944–45. godine zajedno sa našim patrijarhom Gavrilom Dožićem (…) U istom tom Dahauu pita ga esesovac oficir: „Kako je moguće, ti si učen čovjek, da ti vjeruješ u Boga?“ A on kaže: „Ko tebi kaže da ja vjerujem u Boga?“ „Pa divno“, kaže on, „raduje me da ima i neki prelat koji se odrekao tog mračnjaštva“. A on će njemu reći: „Gospodine, dok sam bio dijete i nezreo, ja sam vjerovao u Boga. Ja više ne vjerujem u Boga. Ja znam Boga!“

E, Petar II Petrović NJegoš – on je znao Boga, on je vidio Boga. Zato je i mogao da napiše za poetu da je on „žrec oltara svesvetija“. (…)