NJEGOŠ

Piše Slavko Perošević

Tamo neđe u visoke gore
Đe još ljudi o junaštvu zbore
U visoke klance i ždrijela
Ima jedna malena kapela
Nad njom pušu orkani i bure
Nad njom lete orlušine sure
Gorske vile, sokolovi sivi
I svak joj se s poštovanjem divi
Kad su dani prohladni i burni
Tu oblaci nadviju se tmurni
A kroz grede i litice strme
Munje biju a gromovi grme
A noć nad njom kad se spusti gluva
I kad vjetar prestane da duva
Hladna kiša tad počne da sipa
Vrhovima srpskoga Olimpa
Al to nije kiša nego suze
Što ih grčke prolivaju muze
I sa njima kvase sa nebesa
Prah zemaljski pjesničkoga Zevsa
Što je snagom svog uma i pera
Zasjenio velikog Homera
Tu na vrhu lovćenskoga visa
Leži onaj što je luču pisa’
Leži mudrac što mu nema premca
Slavni otac “ Gorskoga Vijenca“
Svojoj duši iskajuć lijeka
Pisao je “ Noć skuplja vijeka“
Vasioni tražio je smis’o
Dok je „Srpsko Ogledalo“ pis’o
U raju je zadivljivo pretke
Mudracima stvar’o zagonetke
Doticao zv’jezde i komete
Slavni ga je veličao Gete
Tu s visina srpskog Akropolja
Puca pogled na šume i polja
A duh slavnog Petrovića Rada
Još s Lovćena Srpskom Spartom vlada
NJegove su neumrle sjene
Rodu srpskom utkane u gene
A Lovćen se sa njegovim grobom
Uzdigao nad samijem sobom
O veliki pjesniče i dive
Ti i mrtav stojiš među žive
Dva vijeka uz pjesmu i strune
Srpski narod u tebe se kune
Svojim umom narodne si mase
Opjanio srpski gorostase
Kad ko mudro zbori ili pjeva
Svaka mu je kažu NJegoševa
A za momka lijepog k’o slika
LJudi kažu isti je vladika
Boga mole sve Srpkinje mlade
Sin da im je kao Tomov Rade
O najveći slovenski poeto
Ime tvoje Srbinu je sveto
Tvoje rime duboke i tečne
Tragove su ostavile vječne
Od rođenja pa do same smrti
Vas naš život oko njih se vrti
Kažu neđe davno da si rek’a
“ Čast i bruka žive dovijeka “
Jedna tvoja zbori nam poema
Da ljudskosti u čovjeku nema
Kad mu “ Zakon leži u topuzu “
“ Žena laže kroz plač i kroz suzu “
Kada sebe ogrne grijehom
“ Trgovac ti laže sa smijehom “
Ne vjeruj mu tada šta ti kaže
“ Niko krupno ka’ Turčin ne laže “
A pjesnička ponese te mašta
Kad reče “ Da se imo rašta
Rodit onaj koji vječno živi “
Te se tome svak i danas divi
Orah zubu , voćka da je tvrda
I ko malo stoji na vrh brda
Vidi ozgor i više i bolje
Od onoga koji stoji dolje
Ti si piso za svoga života
“ Da vražijeg ne bojiš se kota
Pa da ga je k’o lista na gori
Nego da te zlo domaće mori “
Još nas tvoja mudra pjesma uči
Da “ Med niko ne popi bez žuči “
Da kroz c’jelu istoriju našu
“ Čaša meda ište žuči čašu “
Mnogo toga rek’o si da valja
“ Strah životu često obraz kalja“
Tvoja sveta pisala je ruka
Da u ruke Mandušića Vuka
Svaka puška ubojita biće
Ti si zora koja Srpstvu sviće
Tvoje pjesme duboke i divne
Srpskom rodu najljepše su himne
S kojima je rane svoje vida
Ti si naša ikona sa zida
U nesreći u tuzi i žalu
Što nas uči časti i moralu
A pero je možda slabo moje
Da o tebi piše i da poje
I za tvoje da kazuje djelo
Al me srpsko srce ponijelo
Da napišem ipak riječ – dvije
Ti si našeg naroda genije
LJudska dika i pjesnički kolos
Srpskog roda zakletva i ponos