Danilo Bećković za Borbu: Njegošev dan je prvi korak ka tome da Crna Gora ponovo postane Njegoševa država

Njegošev dan je prvi korak ka tome da Crna Gora ponovo postane Njegoševa država. U zemlji u kojoj se on proslavlja, nema Njegoševog groba. A ako od tog dana ostane samo Njegoševo ime, a ne bude Njegoševog naroda, Njegoševe crkve i Njegoševog jezika, onda taj praznik mi ne zaslužujemo, a njemu ne treba.

Ovako je kratko za Borbu prokomentarisao proslavu Njegoševog dana proslavljeni filmski reditelj, scenarista i producent, Danilo Bećković.

„Blago onom ko dovijeka živi, imao se rašta i roditi,“ su upravo Njegoševe reči koje vladiku Rada i dan danas najbolje opisuju. Danas Crna Gora, po drugi put, proslavlja Njegošev dan kao državni praznik.

Na vladarski tron Crne Gore stupio je nakon smrti Svetog Petra Cetinjskog, kao sedamnaestogodišnjak. Na početku vladavine ukinuo je guvernadurstvo i učvrstio organe državne vlasti – Senat, Gvardiju i perjanike. Uveo je poreske klase, kako bi osigurao prihode za državnu kasu. Podigao je vladičansku kuću, Biljardu. U Mlecima je nabavio ćiriličnu štampariju i osnovao je prvu svetovnu školu u Crnoj Gori. Na vojno-političkom planu nastojao je, više diplomatskim putem, nego oružjem, da očuva mir i teritorijalnu cjelovitost Crne Gore. Kao vatreni pobornik ideje jugoslovenstva zalagao se za oslobođenje porobljenih slovenskih naroda na Balkanu.

Petar II Petrović Njegoš najznačajnija je ličnost u istoriji crnogorske kulture i književnosti. NJegoš je bio i ostao velika zagonetka ne samo neponovljivim djelom nego i svojom ličnošću, životom i smrću. Njegoševo djelo je veliki izazov ne samo za književne istoričare, teoretičare i kritičare već i za filozofe i druge naučnike i stvaraoce. NJegošev život, i pored svekolike surove realnosti u kojoj je živio, stvarao i vladao (o čemu svjedoče sačuvana dokumenta ili podaci iz literature), takođe sve više skriva koprena misterioznosti i sve više je, kako vrijeme odmiče, u svijetu legende, a ne istorije.

Njegoš je na Lovćenu, na Jezerskom vrhu, podigao crkvicu i posvetio je svome stricu Svetom Petru Cetinjskom. Prilikom podizanja, a i neposredno pred smrt, Njegoš je izrazio želju da u ovoj crkvi bude i sahranjen, Njegošev ađutant i prijatelj, kasnije i državni sekretar crnogorskog knjaza Danila. Medaković je zabilježio i Njegoševe riječi kojima obavezuje Crnogorce da ga sahrane na Lovćenu: „To je moja potonja želja, koju u vas ištem da je ispunite, i ako mi ne zadate Božju vjeru da ćete tako učinjet, kako i ja hoću, onda ću ve ostaviti pred prokletstvom, a moj posljednji čas biće mi najžalostniji i tu moju žalost stavljam vami na dušu.“

Iz bojazni da bi se Turci mogli noću prikrasti na Lovćen i počivšem vladici odrubiti glavu, sahranjen je Njegoš u Cetinjskom manastiru, da bi 1855. godine njegove kosti bile prenešene na Lovćen. Znajući za važnost i simboliku Njegoševe kapele i Lovćena, Austrijanci su, tokom Prvog svjetskog rata, iz Bokokotorskog zaliva bombardovali ove svetinje, a nakon kapitulacije Crne Gore, okupatorski guverner Veber, po naredbi Vrhovne komande, naredio je ekshumaciju Njegoševih kostiju, kako bi se njegova Zavjetna kapela srušila i na tom mjestu izgradio spomenik u znak austrijskog osvojenja Lovćena.

Mitropolit crnogorski, Mitrofan Ban, pokušao je da u ime građana Cetinja umoli okupatora da odustane od ove namjere. Mitropolit nije uspio. Ekshumacija je izvršena i Njegoševi ostaci su nakon obavljenog parastosa prenešeni u Cetinjski manastir. Njegoševa crkvica je razrušena i raspisan je konkurs za izgradnju spomenika ali ova ideja nije ostvarena jer je Austrija izgubila rat i stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca 1. decembra 1918. godine.

Odlukom Svetog arhijerejskog sabora i Svetog sinoda Srpske pravoslavne crkve, po predlogu mitropolita crnogorsko-primorskog Gavrila Dožića iz 1920. godine, Njegoševa kapela imala se obnoviti. Pet godina kasnije, Njegošev zavjet je po drugi put ispunjen, a izvršio ga je kralj Aleksandar Karađorđević, unuk crnogorskog kralja Nikole.

Osvećenje je izvršio mitropolit crnogorsko-primorski Gavrilo Dožić. Kovčeg su u obnovljenu kapelu unijeli kralj Aleksandar Karađorđević, članovi Vlade i mitropolit Gavrilo. Po spuštanju kovčega u sarkofag, odslužen je svečani pomen. U sarkofag su spušteni komadić svilene Njegoševe odjeće nađen pri otkopavanju stare kapele i albanska spomenica koju je kralj Aleksandar skinuo sa svojih grudi. Za vrijeme spuštanja poklopca na sarkofag, kralj Aleksandar je otpasovao svoju sablju, predao je kraljici Mariji, te položio na spušteni poklopac veliku srebrnu palmovu granu da bi nakon toga od kraljice uzeo sablju, izvadio je iz kora i položio na sargofag da tu prenoći. Oko groba je postavljena vojnička straža. Ni tokom Drugog svjetskog rata Njegoševa kapela nije bila pošteđena. Okupatorska italijanska vojska je oštetila Kapelu, ali, srećom, pričinjena šteta nije bila velika.

Međutim, rušenje Njegoševe kapele do samih temelja nije bilo djelo stranaca.

Opštinska skupština Cetinja donijela je, 1968. godine, odluku o podizanju Njegoševog mauzoleja na Lovćenu po projektu i izradi Ivana Meštrovića. Ubrzo je Zavod za zaštitu spomenika kulture Crne Gore dao odobrenje Opštini Cetinje da „izmjesti kapelu”. Najumniji ljudi iz cijele zemlje su stali o odbranu Njegoševe kapele, ističući da se mora poštovati vladičin zavjet. Kao kompromisno rješenje predlagano je da se mauzolej posvećen Njegošu podigne na Cetinju. Livada na Ivanovim Koritima bila je mjesto gdje treba premjestiti Njegoševu kapelu. Svetogrđe je ubrzo uslijedilo i Njegoševa zavjetna kapela porušena je do temelja. Od 1974. godine, na njenom mjestu se nalazi Meštrovićev mauzolej.

Njegoševa smrt

Umro je oktobra 1851. godine, a početkom te godine boravio je u Italiji. Posećuje i Čivita Vekija, Livorno, Firencu, Pizu, Đenovu, Torino, Milano i Veneciju. Stiže u Trst 4. maja, a odatle nedjelju dana kasnije odlazi u Beč i obližnje lječilište Hicing.

U Crnu Goru vraća se, preko Trsta i Zadra, polovinom avgusta, bez nade da će biti izliječen. Kada je, primičući se Kotoru, sa palube broda ugledao vrh Lovćena, podigao je kapu i rekao „Nećemo se više nigda rastaviti!”.

„Nepovoljno stanje zdravlja moga prinuđuje me poći odavde sjutra za Kotor ne bih li tu ili na drugom kom mjestu sredstvom ljekara našao sebi poboljšanje…” (pismo Pavlu Rešetaru od 16. oktobra 1851)

Umro je od tuberkuloze u 10 sati ujutro, na Cetinju, dvadeset jednu godinu nakon što je postao vladar Crne Gore. U poslednjim svojim časovima rekao je: „Evo me na ždrijelu vječnoga doma… Kopajte me u Lovćen kod nove crkve.”

Sahrana na Lovćenu je odložena, zbog lošeg vremena i strahovanja da bi skadarski Turci mogli da oskrnave lovćensku kapelu, i Njegoš je, 21. oktobra, privremeno sahranjen na Cetinju, u manastiru, u grob njegovog strica svetog Petra. Tek 26. avgusta 1855. svečano su Njegoševi posmrtni ostaci prenijeti na Lovćen. Tom prilikom, poslušavši želju Njegoševog oca, knez Danilo naredi da se otvori Njegošev kovčeg (uprkos tome što se po kanonima ne može otkrivati telo dok ne protekne sedam godina od smrti), nadajući se da će Njegoševo tijelo naći celokupno, kao što je bilo telo Petra I.

Ovo su riječi njegove majke na grobu Njegoševu:

„Braćo Njeguši, sokolovi Crnogorci, nije to lijepo što činite, što plačete i kukate za Vladikom. Nije se on rodio za kukanje, niti se rodio za plakanje. Radio je o dobru imena našeg srpskog, zato za njim ne treba plakati, prestanite sa plačem. Plač ne mogu slušati.“ Onda se obrati mrtvome sinu: „Veliki sine, diko moja, radosti mladijeh dana, snago, ponose i kreposti starosti moje i slavo roda našeg, zar doživjeh da te i takvog vidim? Bog ti dao rajsko naselje! Vaistinu Božiju i smrt ti je lijepa! Sve ti pristoji, pa i smrt! Ja sam najsrećnija majka, kad sam voljom Božijom rodila, odgojila i spremila tebe, koji si bio najljepši među najljepšima, ne samo tijelom nego i dušom. Ti si se odužio svakome tvome, odužio si se Bogu i narodu. Ja vaistinu Božiju nikad za tobom neću plakati. Kad bih to učinila, ne bih bila tvoja prava majka… Treba da plaču one majke, koje rađaju izdajnike i pogani ljudske, a ne ja! Prosta ti sine materinska rana, prosto ti srpsko mlijeko. Slava Bogu koji te je tako lijepog uzeo, barem će i On od tebe imati šta tamo da vidi!“

A otac kaza: „Pomoga vi Bog braćo Crnogorci! Dao Bog i Sveta Trojica da ova smrt mojega sina i vašega i moga gospodara bude srećna za sve nas i našu vitešku zemlju!“

Starac se zatim sagao, cjelivao krst i desnicu Vladičinu govoreći:

„Želio bih te i u obraz poljubiti, ali to ne mogu, ti si u okruti vladičanskoj, ti si preosvešteno lice, sve ti prosto bilo!“

Za ocem je zatim pristupio Đorđije Petrović, i ljubeći ruke Vladičinim roditeljima reče: „Dragi moj striko i mila moja strino, vazda sam znao da ste vi bili Bogom izabrani par ljudski, ali mi je tek sad jasno zašto je Vladika bio takvi kao što je. Sad tek vidim da je Vladiku imao ko roditi. O, da je njemu sad ustati, da mu je vidjeti vas, svoje mile i drage roditelje, da mu je čuti vaše govore o ovome po vas i nas sve najtežem času, dopunio bi svoju pjesmu, pjesmom ocu i majci, progovorio bi onako, kako je samo on znao, umio i govorio. Blago Crnoj Gori! Dok su takvi očevi i majke niko nama neće nauditi, vazda će se u nas rađati pravi sokolovi, lavovi i vitezovi takvi, koji će odoljevati svijema nevoljama, mukama i oskudicama i koji će očuvati vazda slavno ime i svetu slobodu.“