Ko će da čini novu podgoričku vlast?

Piše: profesor Vladimir Pavićević

Mjesec dana po održanim izborima pojavile su se tri relevantne inicijative za formiranje nove gradske uprave u Podgorici.

Prvo su Andrija Mandić i Milan Knežević pozvali Jakova Milatovića da zaboravi na predizborno savezništvo sa Dritanom Abazovićem i da sa njima i Milojkom Spajićem osmisli postizborni dogovor. Takav dogovor značio bi da nova većina može da računa na podršku 31 odbornika što je dovoljno za konstituisanje i rad nove vlasti. U ovoj konstrukciji, dva odbornika koja su uz Dritana bili bi u opoziciji.

Tri su očekivane teškoće na putu ka postizanju ovakvog dogovora. Jedna se tiče etičke dileme i kritike kojoj bi bio izložen Jakov u slučaju da potpuno zanemari svoje izborno partnerstvo sa Dritanom. Druga je najteža i odnosi se na pitanje ko će imati gradonačelničku poziciju. A treća je povezana sa pristupom velikog broja funkcionera Spajićevog Pokreta Evropa sad (PES) koji bi najradije izbjegli Milatovića u budućim pregovorima.

Upravo na tom tragu već neko vrijeme se prije svega u PES-u pokušava doći do formule kojom bi se obezbijedila većina u Skupštini Podgorice, a čiji dio ne bi bili odbornici koji dolaze iz Milatovićeve orbite. Za razliku od Mandićeve i Kneževićeve inicijative, u PES-u bi željeli da Milatovića vide u podgoričkoj opoziciji, a da u novu većinu uključe dva odbornika Dritanove URE i dva odbornika Stranke evropskog progresa Duška Markovića.

Ukoliko bismo zamislili da Duško Marković odbije takav predlog, moglo bi se popričati sa koalicijom SDP-SD-LP koja je pod nazivom Evropski savez na podgoričkim izborima osvojila tri mandata. Takav scenario PES-a je veoma komplikovan i nosi niz teškoća u pogledu postizanja finalnog dogovora. Moguće je i to da je ovakva inicijativa osmišljena prije svega kako bi se Jakovu poručilo da ne pokušava da precjenjuje svoju političku snagu u Podgorici.

Treća inicijativa nastala je u Milovom DPS-u i ona je konkretizovana pozivom svima koji ne podržavaju Spajićevu vladu da se okupe početkom sedmice i da pokušaju da pripreme postizborni dogovor koji bi značio da će u naredne četiri godine Podgoricom će da upravljaju politički akteri koji su opozicija aktuelnoj vladi. Poziv je, dakle, upućen i Dritanovoj URI i odbornicima koji podržavaju Jakova Milatovića.

Zanimljivo je da u samom DPS-u postoji vrsta razilaženja oko toga kakvom sporazumu bi predloženi razgovori trebalo da vode. Dok je Milo zagovornik pristupa da se sa Milatovićem i Dritanom pošto poto napravi dogovor, makar to značilo i obezbjeđivanje manjinske podrške DPS-a novoj gradskoj upravi, energičniji pojedinci u ime nadolazeće generacija političara u DPS-u ne žele bilo kakav, već dogovor koji će u najvećoj mogućoj mjeri uvažiti izborni rezultat koji je na podgoričkim izborima ostvarila ta partija.

U ovom momentu niko ne zna šta će biti epilog razgovora o novoj vlasti u Podgorici. Prvo pravo prolazno vrijeme imaćemo u trenutku kada se bude birao predsjednik ili predsjednica Skupštine grada Podgorice i kada budemo vidjeli ko je sve glasao za toga kandidata. Ukoliko bi se insistiralo da se malo preciznije napiše i predvidi kakav će biti rasplet, formulisao bih to ovako – 50% je šansi da se ponove podgorički izbori, a 50% je šansi da se postigne kakav takav dogovor.

Povodom priče o podgoričkim izborima jedno pitanje nam se, međutim, nameće kao zanimljivo i relevantno za analizu aktuelnih političkih prilika u Crnoj Gori. Kako to da su svega četiri godine bile dovoljne da tridesetoavgustovski ideali prestanu da čine minimum obavezujućih kriterijuma za dalje djelovanje svih onih aktera koji su doprinijeli istorijskom trijumfu nad Milovim DPS-om 2020. godine? Pravi odgovori na ovo pitanje najviše bi nam pomogli da razumijemo sve što se dešava oko vlasti u Podgorici danas, ali i to kuda i kako će se dalje razvijati crnogorska politika i njeni ključni akteri.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)