Ispovijest jedinog živog borca Prve proleterske: Kako je zaista bilo na Sutjesci i Neretvi

Kako se zoveš? Ante. Aaaaa… pa ti si onaj što je izdao našeg Pavelića! I vadi nož! A drugi ustaša kaže, ajde, pusti dijete. Spasio me, preživio sam. U partizanima su me zvali Gospodin, iako to tada nije bilo u modi. Bio sam najmlađi, ali sam uvijek bio posljednji na kazanu. To ide iz porodice. Nisam mogao da prođem pored nekoga da mu ne pružim pomoć.

Ovo za Sputnjik priča Ante Dadić, jedini živi borac Prve proleterske brigade. U srijedu 6. novembra proslaviće 100. rođendan. Dočekao je ekipu Sputnjika u selu pored Beograda, gdje živi sam.

„Prvog dana okupacije Dalmacije u moj Kaštel Sućurac pored Splita na tenkovima su ušli italijanski fašisti. Na prvom je vojnik digao ruku u fašistički pozdrav. Skriveni iza zida, bacali smo kamenje na njih. Prošli smo nekažnjeno, ali posle deset dana, na dan osnivanja fašističke tvorevine NDH, bio je 10 april 41. godine, dođe policija ustaška, i pokupi nas“.

Kazamat u Mostaru

Zatvori u cijeloj Kraljevini Jugoslaviji bili su puni, pa su Antu i druge uhapšene odveli u Mostar. Bio je zatočen dvije nedelje, skoro potpuno bez hrane, često i bez vode. I kada je pušten, nije bio slobodan, ustaše su bile svuda.

Strašne vijesti stizale su do njega, bili su brutalni. Dešavale su se stvari koje nije mogao da razumije. Imao je 17 godina:

„Ti zlikovci, to nisu ljudi, to je nešto čudno. Jednostavno se ljudi pretvore u ubice. Svog komšiju ubije, dete svog komšije. Ustaše nisu imale pardona ni prema Hrvatima koji nisu bili za ono što propagiraju. Kad se setim te bande, tih lopova, pljačkaša, tih koljača, pa to je bilo strašno“.

Sanjao je o slobodnoj teritoriji, bila je to planina Dinara, masiv između mora i zaleđa na kome je planiran otpor. Sa još trojicom mladića zaputio se u divljinu. Mladost je bila hrabra, povela ih je djevojka koja je imala samo 22 godine.

„Bilo je vrlo teško doći u Dinaru, bili su svuda, ustaša do ustaše, Italijan do Italijana. Putovali smo dva dana i dve noći. Bez hrane, bez vode, pješke. Jedno jutro, bilo je lijepo vrijeme, 12. aprila 42. godine, dođemo u divno selo na obroncima Dinare, naslanja se na Cetinu, zove se Bitelić. Dočekala su nas braća Ivan i Petar Bračulj, narodni heroji. Prva hrana posle dva dana i dvije noći“.

Prvo iznenađenje na Dinari bio je lekar koji je bio Rus. Nije, kaže, prihvatio svoju, ali jeste jugoslovensku revoluciju. Prva dalmatinska brigada tada je već brojala oko 600 ljudi, svakog dana su na Dinaru pristizali novi borci. Čekali su puške, vježbali sa drvenim. Konstantno su pristizali novi partizani. Formirana je Prva dalmatinska brigada.

Iako je cijela zemlja bila pod njemačkom i italijanskom čizmom,ssagovornik ističe da su domaći neprijatelji često bili suroviji, posebno ustaše. Posebno su bili surovi prema pripadnicima druge vjere, Srbima. Iza mnogo toga je, kaže, stajala katolička crkva.

„Da su htjeli, ne bi postojao Jasenovac, naročito Stepinac, bilo bi drugačije. Ne bi bilo toliko žrtava. U jamu Jadovno kod Gospića, tu je bačeno 40 hiljada Srba. Zbog čega su to radili? Meni su preživeli pričali, da bi Srbe pokatoličili“.

Majka čeka sina koga nema

Ante Dadić učesnik je 4. i 5. ofanzive. Preživio je čuvenu Bitku na Neretvi. Bila je to serija borbi u dolini ove rijeke između jugoslovenskih partizana i sila Osovine tokom februara i marta 1943. godine. Bila je to bitka za spasavanje više od 4000 ranjenika.

„Ranjenici su bili na jadnim nosilima od šatorskog krila. Neko bez noge, nekome je metak prošao kroz oba kolena. Moja brigada je bila uz ranjenike u najgore vrijeme, da ih zaštiti. Kolona je bila sedam, osam kilometara. I stalo se, dvije noći i dva dana. Tu je jedini pravac bio da prođu ranjenici. Jedno jutro, pokret! Jao, svanulo i bolesnicima i nama. Pređemo Neretvu kod Jablanice. Kad smo prešli, strašno! Priča se da su vaške bačene iz vazduha“.

Još veća pošast bio je tifus. I sagovornik je preživio neki oblik bolesti, ali se izvukao. Strašne slike umiranja ostale su. Posebno je, dodaje, bilo strašno kad od tifusa oboli žena.

„Posle tri dana prođeš pored nje, mrtva je, ali glava joj je kao na dlanu. Bez ijedne dlake. To su visoke temperature, prvo se ogule dlanovi, onda lice, kosa opada. Bilo je mnogo žrtava, ne od neprijatelja, nego od bolesti, tifusa i gladi. Majka čeka svog sina, nema sina. Ostao je kod Drvara, Livna, kod Duvna. To je bilo jako, jako dirljivo“.

Sutjeska – velika grobnica

Ante je preživio i drugu najslavniju bitku na jugoslovenskom ratištu, Bitku na Sutjesci. Bilo je to najveće masovno stradanje:

„Naši neprijatelji su planirali veliku grobnicu na Sutjesci. I da bude kraj jugoslovenske revolucije. Dijete koje leži pored staze mrtvo, žena koja je bez kose, obnažena, u raspadu. Te su mi slike ostale. Na Sutjesci je poginulo 7000 boraca, bili su i ne borci djeca, omladina i stariji ljudi“.

Posle bitke na Sutjesci, već se osjetio miris slobode. Front se okrenuo ka zapadu, u završnim operacijama, Ante je, kaže, imao sreću, da bude u jedinici koja je obezbjeđivala Vrhovni štab.

„Da se nije to desilo, možda ne bi bio živ. Kod Rijeke je poginulo 1200 partizana. A onda je došao 9. maj i sloboda! Svanula sloboda za cijelu Evropu!“.

Fašisti djeluju i sada – u Ukrajini

Po oslobođenju u Beogradu je završio Vojnu akademiju, otišao u jedinicu koja je čuvala granice. Prelazi u policiju, a zatim u Ministarstvo spoljnih poslova. Bili su to počeci diplomatije nove Jugoslavije.

Bavio se obezbjeđenjem naših predstavnika u inostranstvu. Službovao je u Švajcarskoj, Austriji, Njemačkoj, Turskoj. Vodio računa „o stvarima koje nisu vidljive“, jer fašisti su djelovali i tada, kao što, kako kaže, „djeluju i sada“.

„U Ukrajini je preživjelo 80 hiljada nacista, za vrijeme Drugog svjetskog rata je imala specijalne divizije koje su se borile protiv Rusa. Borile su se i protiv nas. A kad je počeo ovaj rat, nacisti iz cijelog svijeta su se zdušno na brzinu javili. Danas su u Ukrajini strani plaćenici, strani koljači. Ali me zabrinjava i plan velikih sila, šta planiraju sa Izraelom“.

Dok čeka rasplet velikih dešavanja u svetu, naš sagovornik sprema se za proslavu jubilarnog rođendana. Vjeruje da neće biti ništa manje svečano od poslednjeg obelježavanja Bitke na Sutjesci. Bilo je, kaže, puno mladih, to je nada da se svijet kreće u svetliju budućnost.

(SPUTNIK)