UTOČIŠTE (AZIL) ZA MILA ĐUKANOVIĆA U RUSIJI – PLAN CIA

Piše Milan Gajović

„Vlastita moralna nečistoća znak je prezira prema sebi.“ (Apulej Lucije, oko 125 – oko 180, starorimski književnik, retoričar i filozof)

„Sa (Sergejom Lavrovom i Sergejom Šojguom) sam…godinama imao odnose znatno bliže od oficijelnih.“ (Milo Đukanović, dnevni list „Politika“, 12.decembar 2017.)

„Uopšte ne sumnjam da su ljudi koji su povezani sa CIA-om ili su na njenoj platnoj listi uključeni u trgovinu drogom.“ (DŽon Keri 1943, državni sekretar za mandata Baraka Obame; ovu izjavu je dao kao senator, 1996.)

„Zašto je Barak Obama počeo prijateljstvo sa tako marginalnom političkom figurom kao što je Đukanović, koji je duboko uključen u šverc i međunarodnu mafijašku organizaciju koja organizuje trgovinu narkoticima i oružjem.“ (Donald Tramp, kandidat za predsjednika SAD; 9.novembar 2016.)

Novinar Predrag Popović je objavio tekst u kome navodi da je Milan Roćen (Đukanovićev intimus i osoba sa dobrim ruskim vezama, te bivši ambasador Državne zajednice Srbija i Crna Gora u Rusiji, od 2004.do 2006.godine) „prije nekoliko mjeseci, u Azerbejdžanu, održao četvoročasovni sastanak sa ruskim diplomatama, koje je delegirao njegov stari prijatelj Sergej Lavrov. Na tom sastanku govorilo se samo o uslovima za prebacivanje i smeštaj Mila Đukanovića u Rusiji…Đukanović ne bi štedeo (novac) u pokušaju da izbegne hapšenje i robiju“.

Popovićevi navodi se poklapaju sa mojim saznanjima koje ću detaljnije objasniti na kraju ovog teksta.

CIA kontroliše sve globalne tajne operacije trgovine drogom, iako su SAD zabranile prodaju opijuma, kokaina i njihovih opijatskih derivata unutar svojih granica. Kriminalni profit se sliva na njen paralelni (crni) budžet, uz angažovanje lokalnih vođa narko-kartela koji su glavni snabdjevači narkoticima evropskog tržišta. Uz narko biznis idu i banke specijalizovane za „pranje prljavog novca“, takođe, pod kontrolom CIA-e. Jedna od takvih banaka je i „Prva banka“ – porodična banka Prve familije.

Podsjetimo se da su CIA i NATO pakt pretvorili Avganistan u narko državu. U toj državi se proizvodi više od 90 odsto opijuma u svijetu. Od njega se pravi heroin i drugi opijati. Kad je CIA pokrenula tajni rat (1979-1989), proizvodnja opijuma duž avganistansko – pakistanske granice je procvjetala. U prvih pet godina, nakon američke invazije u Avganistanu (2001), proizvodnja opijuma je porasla sa 180 na 8.200 tona godišnje?!

„Trupe NATO-a su…čuvale polja maka, pod izgovorom borbe protiv pobunjenika“, naveo je američki univerzitetski profesor istorije Alfred Mekoj (Alfred William McCoy, 1945) u svojoj knjizi „Politika i heroin: Umešanost CIA u svetsku trgovinu drogom“.

A generalni tužilac SAD, od 1981-1985. godine, Vilijem Frenč Smit (William French Smith, 1917-1990) je, o susjednom Pakistanu, izjavio:

„Pakistan je za samo nešto više dve godine (od 1979.do 1981.) postao vodeći svetski snabdevač heroinom.“ (Dragan R. Mlađenović, „Tajna bezakonja – uvod u istoriju antihrišćanske zavere“, Beograd, 2010.)

U toj knjizi, iznijeti su i podaci o vrtoglavom rastu broja heroinskih zavisnika u navedenoj državi. Godine 1979. gotovo da nije bilo zavisnika. Sledeće godine, broj registrovanih narkomana je bio oko 5.000, da bi 1985.godine, broj zavisnika postao najveći na svijetu – milion i dvjesta hiljada?!

Glavni snabdjevači evropskog tržišta drogom su uvijek bili na teritorijama pod kontrolom vlasti SAD. Isporuke droge iz Latinske Amerike se mogu ugovoriti samo uz dozvolu CIA-e i „žmurenje“ DEA-e (američka Agencija za borbu protiv narko trafikinga)! Do američke okupacije Avganistana u Evropu je preko Balkana stizala kolumbijska droga (kokain),a od 2002.godine, redovno stiže i droga iz Avganistana (heroin).

Međunarodni šverc duvana (pogotovo kad su proizvođači tog duvana američke kompanije) i narkotika nije moguć, ako to ne dozvole i kontrolišu američke agencije (CIA i DEA) i NATO pakt. Na taj način se „pune“ tajni, paralelni, „crni“ fondovi radi finansiranja subverzivnih operacija svrgavanja protivnih i nepokornih šefova država i vlada i drugih državnika, političara i uglednika širom planete.

Zašto je Milo Đukanović politički konvertit – prevrtač i karakterni akrobata?

To je osoba koja je našu otadžbinu opustošila zajedno sa svojom Prvom familijom, širom rodbinom, kumovima i prijateljima (Milovlastići). Prema realnim procjenama, oni su pljačkaškom privatizacijom, nezakonitim prisvajanjem najvrednijih turističkih i drugih lokacija po Crnoj Gori preko sa njima povezanih „stranih investitora“ i pranjem švercerskog i narkomafijaškog novca „okrenuli“ više milijardi evra, što nadmašuje bruto društveni proizvod (BDP) Crne Gore?! Veći dio tog novca, ilegalnim kanalima, Đukanovićevci su prenijeli i deponovali na svoje privatne inostrane bankarske račune i preko brojnih (fiktivnih i stvarnih) „ofšor“ firmi u „poreske rajeve“ širom planete.
Pljačkaškom privatizacijom i pravno – ekonomskim nametanjem neoliberalnih „vrijednosti“ Zapada, društveno bogatstvo Crne Gore prelilo se u privatne džepove. Naša država je pretvorena u „Tobakonegro“ i „Narkonegro“.

Od 1998.godine, Crna Gora je, pravno i faktički, kolonija, „narko – tobako banana država“ zapadnih kapitalista – vladara iz sjenke i njihovih glavnih ekspozitura – SAD i NATO pakta kao najveće globalističke terorističke organizacije. Zapadnoj „dubokoj državi“ Crna Gora je važna samo kao dio projekta tzv. Velike ili „Prirodne“ Albanije i kao narkotranzitna teritorija CIA-e i NATO-a. CIA je, odlučujuće, pomogla da se organizuje krijumčarenje preko Crne Gore, Kosova i Metohije (sa tzv. Oslobodilačkom vojskom Kosova (OVK)) i na čitavom „zapadnom“ Balkanu. Drugim riječima, crnogorska duvanska i narko mafija su, prije svega, projekat CIA-e.

Već u drugoj polovini 90-tih godina 20.vijeka, ta američka obavještajna agencija je stavila pod svoju kontrolu i zaštitu kriminalno – švercerske klanove u Crnoj Gori, Albaniji, Sjevernoj Makedoniji i na Kosovu i Metohiji.

Jedan od glavnih zadataka koji je Đukanović dobio od zapadnih gospodara je da prizna nezavisnost „pobratimskog“ Narkokosova, te da preko pripadnika i „dugouhih“ saradnika Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) i narkomafijaških klanova, kao i unošenjem velikog opranog kriminalnog novca u Srbiju, izazove i održava destabilizaciju države Srbije i pokušava da oslabi njenu sposobnost da se odupre otimanju Kosova i Metohije.

„Borba portal“ je, 17.septembra 2021.godine, prenio tekst časopisa „Pečat“, u kome se navodi:

„…U vrijeme zajedničke države Milo Đukanović je došao u sukob sa Slobodanom Miloševićem i tu važnu činjenicu je iskoristila CIA. Vezu sa Đukanovićem je uspostavio američki diplomata i obavještajac Robert Gelbard, tadašnji izaslanik Stejt departmenta za Balkan…tada (je) Milo bio pod potpunom kontrolom i više ga treba posmatrati kao agenta CIA-e nego crnogorskog predsednika…Novac za finansiranje procesa osamostaljenja (Crne Gore) i održanja na vlasti Mila Đukanovića…namaknut je organizovanim kriminalom.“

Prema navodima dnevnog lista „Blic“, od 9.avgusta 2021.godine, Vilijam Montgomeri, ambasador SAD u SRJ, odnosno u Državnoj zajednici Srbija i Crna Gora, izjavio je da su SAD u Cavtatu imale brod sa ekipom CIA, čiji je glavni zadatak bio da spasi Đukanovića ukoliko bi, tobože, bio ugrožen od Miloševića?!

Montgomeri je, i intervjuu za zagrebački „Večernji list“, od 18.srpnja (jula) 2021.godine, potvrdio da su za finansiranje Đukanovićeve vlade dopuštali krijumčarima duvana da operišu iz Crne Gore. Američki ambasador je potvrdio da je Đukanović bio marioneta administracije SAD i da je „…kada je vidio da Milošević neće pobijediti, okrenuo je pogled na Zapad i zatražio podršku. U toj ulozi je bio tokom kampanje bombardovanja SRJ…počeli smo (tada) dopuštati masovnim krijumčarima da operišu iz Crne Gore. Mi smo kao Zapad okrenuli glavu i odlučili da ne vidimo to krijumčarenje. Među ostalima i Italija. Svi su znali šta se događa, ali su to dopuštali jer je to donosilo novac koji je Đukanoviću bio potreban protiv Miloševića…Kada su Italijani ipak odlučili da ga procesuiraju, Đukanović se okrenuo Rusima, a kada mu se otvorio novi prostor, odrekao se Rusa i pridružio se NATO-u…“

Vlasti SAD su prinudile italijanske vlasti da „žmure“ nad švercom duvana preko Jadranskog mora i onemogućile su da se Đukanović krivično procesuira pred italijanskim pravosuđem.

Prema navodima medija, Đukanović je, iako na funkciji predsjednika RCG, u toku agresije na našu zemlju – SRJ (Srbiju i Crnu Goru?!), veleizdajnički „pomogao NATO-u…u ogromnoj mjeri“ i „agresorima dostavljao obavještajne podatke i…sabotirao odbrambene akcije tadašnje SR Jugoslavije“?! Zajedno sa Zoranom Đinđićem molio je i za nastavak NATO agresije na SRJ (a time i na Crnu Goru?!) sve dok se Milošević ne ukloni sa vlasti. Jer, napisali su, „Ako se rat završi potpisivanjem mirovnog sporazuma i sa istom vlašću, sa Slobodanom Miloševićem za kormilom, tragedija i nasilje će se nastaviti…“?!

IN4S portal je, 5.septembra 2018.godine, objavio da je „Aktuelni crnogorski predsjednik Milo Đukanović tražio da NATO bombarduje pojedine objekte u Crnoj Gori. To se navodi u dokumentima na sajtu Predsjedničke biblioteke i muzeja bivšeg američkog predsjednika Bila Klintona i izjavi (tadašnjeg francuskog predsjednika) Žaka Širaka, datoj BBC-u, (da je) Đukanović sam zatražio bombardovanje ciljeva u Crnoj Gori „promiloševićevaca“, među kojima je i Murina. U filmu BBC-a“, „Pad Miloševića“, Klinton je kazao da je bombardovanje lokacija u Crnoj Gori, među kojima je i Murina, tražio direktno Đukanović…“

Zašto je Đukanović „okrenuo ćurak naopako“ i pristao na ponižavajući, vazalni, kolonijalni odnos Crne Gore i njega lično, prije svega, prema SAD?

1)Prijetila mu je ozbiljna opasnost da, kao tadašnji predsjednik Vlade, bude optužen i osuđen pred NATO Haškim kvazitribunalom za patriotsko postupanje, u vrijeme separatističke pobune u Hrvatskoj i BiH, od druge polovine 1991.godine, di potpisivanja Dejtonskog sporazuma, 14.decembra 1995.godine. I bivša glavna haška tužiteljka, Karla del Ponte, posvjedočila je da ju je Đukanović ponizno, gotovo plačnim glasom, molio da ne bude svjedok optužbe u montiranom procesu protiv haškog heroja Slobodana Miloševića. Naime, Đukanović je znao da bi u unakrsnom svjedočkom ispitivanju od strane Miloševića „isplivali“ brojni dokazi protiv njega, dovoljni da u Hagu bude optužen i osuđen.

Đukanovićevu poniznost potvrđuje i izjava Leonida Ivašova, ruskog general-pukovnika, objavljena u dnevnom listu „Dan“, od 9.oktobra 2016.godine:

„…Imao sam prilike da čujem zapis njegovog (Đukanovićevog) razgovora sa Medlin Olbrajt…On je skoro na koljenima stajao pred tom strašnom ženom i molio za oprost. On se u tim razgovorima zaista nije držao kao muškarac.“

2) Postojala je izvjesnost da bude procesuiran i osuđen pred italijanskim, ali i sudovima drugih država za „poslovnu“ saradnju crnogorskih vlasti sa italijanskim mafijaškim organizacijama u švercu duvana, u desetoj deceniji 20.vijeka.

3) To mu je bio jedini način da izbjegne krivičnu odgovornost za narko kriminal, te da opstane na vlasti, nastavi sa švercom i da dobija znatan dio narkoduvanskog „kolača“, odnosno dio sredstava od šverca duvana i narkotika kroz Crnu Goru i šire na „zapadnom“ Balkanu.

4) Američke i druge tajne službe su ucijenile Đukanovića audio-vizuelnim zapisima raskalašnih, narkoseksualnih, „bunga-bunga“ zabava (orgija) u kojima je i on učestvovao.
Kao jedan od dokaza, citiraću izjavu Duška Kneževića, dugogodišnjeg Đukanovićevog intimusa i bankara:

„…Milo, ti si Kaligula! Proglašavaš svoje konje ministrima i ambasadorima! Okupljaš oko sebe žene svojih funkcionera. Gospodar si perverzije i bluda!…Ti si kleptoman koji sve prisvaja! Ti stida nemaš, sve ste uzeli ti, brat i sestra…Ti si ljudska bruka!…izgubio si se u prevarama i lažima.“ („Borba portal“, 18.april 2019.)

Koliko je meni poznato, Đukanović je počeo oštro da kritikuje ruske vlasti i njihovu „imperijalnu“ politiku na Balkanu tek od 2016.godine. Do tada je, 18-tak godina, sjedio na dvije stolice. Bio je američka marioneta, ali je održavao bliske odnose sa pojedincima iz ruskog državnog rukovodstva. DPS je održavala bliske kontakte sa Putinovom Jedinstvenom Rusijom.

Ruske vlasti su, među prvima, priznale nezavisnost Crne Gore, iako je stečena pokradenim referendumom. U Crnu Goru je investiran znatan ruski kapital, a veliki broj ruskih državljana je dobio dozvolu boravišta, te kupovao nekretnine u Crnoj Gori. Brojni ruski turisti ljetovali su na Crnogorskom primorju, značajno doprinoseći povećanju turističkog prihoda.

Međutim, kad je dobio naređenje vlasti SAD, Đukanović je prekinuo sve državne i partijske kontakte sa Rusijom i počeo da javno oštro kritikuje rusku politiku na Balkanu.

Dana 24.aprila 2024.godine, dao je intervju portalu „Antena M“ i prvi put je u jednom javnom nastupu kritikovao SAD i Zapad zbog „koketiranja“ sa „regionalnim nacionalističkim politikama“ i njihovih odnosa prema Crnoj Gori.

„Oni jako dobro vide šta se ovdje događa, ali ne posvećuju tome pažnju…To (njihovi drugi prioriteti) ne opravdava za pogrešne politike koje iniciraju ili podržavaju kada je u pitanju evropska perspektiva našeg regiona“.

Podstaknut gore navedenim, i ja sam, naivno, vjerovao da su vlasti SAD pustile Đukanovića niz vodu. Na žalost, nije tako. Ko jednom postane američka marioneta, to ostaje do kraja života. Ako pokuša da im se suprotstavi, ili im postane teret uklanjaju ga, često, i fizičkom likvidacijom!

Navedena „optužba“ samo služi za obmanu domaće i ruske javnosti!

CIA je procijenila i da bi Đukanović mogao korisno poslužiti kao njen saradnik u Rusiji. Zato su počele pripreme kako bi dobio politički azil u toj državi.

Termin azil (utočište, sklonište) je starogrčkog porijekla. Po definiciji Instituta za međunarodno pravo, iz 1950.godine, azil je zaštita koju jedna država, na svojoj teritoriji, daje licu koje je to od nje tražilo. A politički azil je pravo lica na zaštitu druge zemlje, ukoliko ga zemlja u kojoj živi progoni iz političkih razloga.

U članu 14. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, iz 1948.godine, normirano je:

„1.Svako ima pravo da traži i uživa u drugim zemljama azil od proganjanja.

2. Na ovo pravo se ne može pozvati u slučaju gonjenja koje se istinski odnosi na krivična djela nepolitičke prirode…“

U početnom periodu boravka u Rusiji, Đukanović bi bio „agent spavač“, da bi kasnije, preko privatnih i poslovnih poznanstava, počeo da prikuplja informacije na štetu državnih interesa i bezbjednosti Rusije.

Kao argumentaciju za dobijanje azila, podsjećao bi na „stara dobra vremena“ i činjenicu da ima znatan kapital investiran u Rusiju (čiji su nominalni vlasnici osobe iz njegovog bliskog okruženja), te da je raspoložen i da više investira.

Takođe, kao argumentaciju za dobijanje azila naveo bi da je u Crnoj Gori žrtva političkog progona i revanšizma sadašnje parlamentarne većine.

Planirano je da se, istovremeno, oko Đukanovića steže obruč vezan za njegovo krivično procesuiranje kao vođe sprege države i organizovanog, mafijaškog duvansko-švercerskog i narko kriminala. Procesuiranje bi podsticale i američke vlasti, naručenim medijskim navodima i dostavljanjem crnogorskim pravosudnim organima optužujućih dokaza protiv Đukanovića. Na taj način, posredno, prinuđavale bi ga da traži politički azil u Rusiji.

Znači, davanje političkog utočišta Đukanoviću u Rusiji štetilo bi državnim interesima Rusije i njenoj bezbjednosti.

Đukanović je pao s vlasti 2020.godine, ali i dalje diriguje „iza zavjese“. Zato je, još uvijek, prioritet nad prioritetima deđukanizacija Crne Gore svim miloljubivim sredstvima!
S vjerom u Boga, srpsko – ruske Svetitelje i Rusiju!

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)