Danijela Pavićević na godišnjicu ubistva svog brata: Duško je ubijen zbog istine i britke riječi, DAN je otupio svoju oštricu, to više nije ista novina!
”Dnevna novina Dan danas nije ono što je nekad bio. Duško je ubijen ne zato da bi Dan ostao isti, već, pored ostalog, da Dan ne bude ono što je nekad bio.
Danas je velika disproporcija između Duškovoga lika na naslovnoj strani i oštrice novinarskih tekstova unutar novine, odnosno, uređivačke politike.”
Tim riječima, Danijela Pavićević, danas poslanica u Skupštini, počinje razgovor za naš portal, na 16-tu godišnjicu zločinačkog ubistva njenog brata, Duška Jovanovića, vlasnika DAN-a i urednika te novine. Duško Jovanović je ubijen na današnji dan, 27. maja 2004. godine ispred redakcije DAN-a.
16 godina nakon ubistva Duška Jovanovića, vlast nije sposobna da taj monstruozni zločin rasvijetli. Nakon toliko vremena, kako komentarišete “sposobnost” istražnih organa da iskreno rasvijetle ubistvo?
Nakon 16 godina nema mjesta za priče kako je formiran neki istražni tim, koji radi na istrazi i brzo će saopštiti rezultate rada. Činjenica je da su napravljeni propusti u istrazi, koji su doveli do nerješavanja zločina i činjenica je da su svi, koji su bili uključeni u istražni proces, napredovali u hijerarhiji bezbjednosnih službi ili premješteni u drugu ustanovu, nagrađeni boljom pozicijom. Te činjenice najbolje govore o ,,iskrenoj” namjeri da se rasvijetli zločin.
Duško je glavom platio svoju hrabrost. Da li je Dan danas ono zašta je Duško dao svoj život ili se i on okrenuo protiv njega mrtvog i njegovih ideala?
Naravno da Dan danas nije ono što je bio. Duško je ubijen ne zato da bi Dan ostao isti, već, pored ostalog, da Dan ne bude ono što je nekad bio.
Danas je velika disproporcija između Duškovoga lika na naslovnoj strani i oštrice novinarskih tekstova unutar novine, odnosno, uređivačke politike.
Iz ove perspektive, kako vidite sam čin ubistva? Da li su vam danas, 16 godina kasnije, neke stvari jasnije i da li ste sklopili sve kockice mozaika?
Da je Duško živ danas, politička scena u Crnij Gori izgledala bi drugačije, to je sigurno. Oni koji su se u to vrijeme bavili prisluškivanjem telefona javnih ličnosti (posebno njegovih) znali su to jako dobro.
Njegove političke težine u to vrijeme, bili su najbolje svjesni oni koji su donijeli odluku o njegovoj likvidaciji. Potpuno je jasno da su motivi ubistva moga brata političke prirode. Da nije tako, zločin bi bio sasvim sigurno rasvijetljen.
Da li Vas kao Duškovu porodicu danas boli kada vidite neke iz njegovog Dana kako sjede i dogovaraju se sa premijerom Duškom Markovićem, kome je on bio jedan od najvećih i najžećih protivnika, a koji je bio šef tajne policije u vrijeme njegovog ubistva?
Duško Marković je bio šef DB-a, tj. tajne policije u vrijeme ubistva. Moj brat, Duško Jovanović, kao političar, kao vlasnik Dana, i kao najžešći kritičar vlasti, posebno zbog brojnih prijetnji kao i fizičkog napada na njega, prema bezbjednosnim rizicima, morao je biti štićen. Postoji objektivna i subjektivna odgovrnost šefa DB-a, i to su pitanja na koja sam tražila u Skupštini da mi odgovori, ali će odgovarati kada se steknu uslovi.
Kada se vratite 16 godina unazad, ko je imao motiv da Duško danas ne bude živ?
Dijelom sam odgovorila s tim što bih dodala da je Crna Gora mala sredina i u tako maloj sredini, kada postoji više onih koji bi imali korist od njegove smrti, oni se udružuju oko zajedničkog motiva, kasnije štite jedni druge zbog zajedničkog interesa. Zato smatram da je zločinački krug malo širi, samim tim i šansa da se jednog dana sve objelodani. Što kaže gdin Veselin Veljović, mi znamo sve, samo što još uvijek nemamo materijalne dokaze. Kada političke prilike u Crnoj Gori budu drugačije, vjerujem će se i dokazi pojaviti.
Da li Vam se za sve ovo vrijeme neko obraćao od nadležnih organa vezano za ubistvo ili makar neki “prijatelji” koji se nijesu odvajali od niega za njegovog života?
Nadležni organi se nijesu obraćali već sam od njih tražila odgovore, koje, kao što znate, nijesam dobila. Što se tiče tih ,”prijatelja”, danas se, vjerovatno ne odvajaju od nekog drugog. A pravi Duškovi prijatelji su i danas i naši prijatelji kao i tada, i meni jednako dragi kao i tada.
Vjerujete li da će svi počinioci tog monstruoznog djela-nalogodavci, pomagači, logističari, ubice… biti izvedeni pred lice pravde?
Oni koji su obični plaćenici obično završavaju svoje živote onako kako i žive, i nisu mi toliko važni jer su to uradili za novac. Mnogo mi je važniji onaj ili oni koji su taj zločin naredili. Vjerujem da će se saznati kada se steknu uslovi, vremena se mijenjaju.
Kako se danas osjećate kad gledate neke ljude iz medija, kojima su puna usta Duška Jovanovića, a koji su za njegovog života osporavali njegov rad i osporavali njegovo hrabro pisanje?
Osjećam gorčinu jer su tada bili njegovi protivnici i u zajedničkom frontu sa aktuelnom vlašću. Gledam kako se okolnosti mijenjaju a sa njima i ljudi usljed uticaja nekih situacija. Ali pamtim, ne zaboravljam.
Dvadesetak minuta prije ponoći 27. maja 2004, Duško Jovanović je izašao iz redakcije u Ulici 13. jul i krenuo ka svom automobilu. U trenutku kada je sjeo u svoje vozilo, prišao mu je “golf” tamne boje sa zatamnjenim staklima, iz koga je u Jovanovića ispaljeno 16 hitaca iz automatskog oružja.
Za ovaj zločin jedino je osuđen karatista Damir Mandić, i to kao saizvršilac u ubistvu. Mandić je u sudskom postupku koji je uslijedio najprije 2006. godine oslobođen optužbi, zatim je osuđen na 30 godina zatvora, da bi kasnije ta kazna bila smanjena na 18 godina. Ustavni sud je 2014. godine ukinuo tu presudu, uz obrazloženje da su Mandiću povrijeđena prava na pravično suđenje, pa je naloženo novo suđenje, koje je okončano presudom od 19 godina zatvora.