Kako spriječiti masovna ubistva poput onog u OŠ „Vladislav Ribnikar“: Poznaje li zakonodavni okvir opasna ponašanja maloljetnika?

U Beogradu je u toku suđenje dječaku K.K. koji je prošle godine ubio devet vršnjaka i čuvara škole u masovnom ubistvu. Kako spriječiti ovakve situacije govorili su advokat Andrijana Razić, direktor srednje mješovite škole Danilo Kiš iz Budve, Krsto Vuković, i psiholog, Radmila Stupar Đurišić.

Da li zakonodavni okvir omogućava prepoznavanje i reagovanje na rane znake opasnih ponašanja poput pravljenja spiska vršnjaka što se dogodilo prije neki dan u osnovnoj školi Pavle Rovinski, gdje je dječak napravio spisak učenika iz razreda, kao što se dogodilo i u Beogradu prije nego što je došlo do tragičnog incidenta? O tome je govorila advokatica Andrijana Razić koja je kazala da nije sigurna da zakonodavni okvir može reagovati na adekvatan način.

„Mi imamo jedino krivično zakonodavstvo koje se odnosi na maloljetnike koje zakon prepoznaje samo u slučaju da dođe do posljedica. Zakon nije preventivni nego je represivni. To je bilo i u slučaju Kecmanovića. Isti je zakonodavni okvir što se tiče starosne granice, a ta normativa je definisana gotovo identično. Nije tajna da mi prepisujemo zakone od Srbije i od država u regionu. Vrlo su male razlike u kriminalizaciji određenih krivičnih djela i u propisivanju određenih starosnih granica. Mislim da su neke neznatne razlike u pitanju. Da se takav slučaj desio kod nas, reakcija države bi bila apsolutno ista i bili bi nemoćni da procesuiramo izvršenje tog krivičnog djela odnosno njega kao izvršioca“, kazala je ona.

To je, kako navodi, ogroman problem. Advokatica dodaje da to što je Kecmanović uradio toliko ekstremno i toliko specifično, teško izvodivo za djecu njegovog uzrasta, da neko to može da ponovi.

„To nije situacija koja može da se dešava često. Teško bi bilo to ponoviti. Za to što je on uradio treba skup objektivnih i subjektivnih okolnosti, karakteristika, specijalne obuke, mentalno i psihičko stanje i svi životni faktori da bi se izvršilo to što je on uradio. Do tog ekstrema mislim da nije za očekivati u doglednom vremenu da se tako nešto ponovi. U malo zrelijem dobu, vidimo i drugi slučaj u Srbiji. Ipak, razlika je u godištima“, kazala je ona.

Navodi i da je to jedan strogi izuzetak a sigurno u nekom narednom periodu neće se događati slične situacije.

„Svakako, bez obzira na to, ne treba reagovati samo kad je ekstremna posljedica u pitanju već bilo kakav tip vršnjačkog nasilja koji kod djeteta ukazuje na nivo agresije koji je nenormalan koji potiče iz obrazovanja i vaspitanja. To što se uradi sa djetetom do devete ili desete godine posle nema popravke“, kazala je ona.

Prati tu temu dosta detaljno a to je da tu granicu ne treba spuštati na novi limit već potpuno treba ukinuti donju granicu za izvršnje krivičnog djela i kod djece.

„Kod mene ne treba ta granica da postoji ali to treba kvalitetno da se uklopi u zakonodavni okvir i da to važi za neka najteža krivična djela i da bi se u konkretnom slučaju ostavila mogućnost da se posebno procjenjuje za određena krivična djela kako bi izbjegli zakonsku ogradu, kako bi taj pojedinac bio svjestan krivičnog djela i bio sposoban značaja tog djela. Svjedoci smo da dijete sad sa 10 godina i dijete ranije sa tim godinama nisu isti. Dosupnije su im neke informacije koje prije nisu bile. I laici mogu da primijete da je ta granica pomjerena. Ona je zasigurno niža nego što je to bilo ranije“, kazala je ona.

Krsto Vuković komentarisao je slučaj i kazao da je odgovornost na svim nivoima a ne samo na nivou škole – a odgovorni su prije svega roditelji koji bazično vaspitavaju djecu.

„Porodica je u osnovi ove priče, a škole i sve vaspitno obrazovne institucije su dužne da obraćaju pažnju na preveniranje ovakvog ponašanja, formiranje stavova, na kritičko promišljanje i da vide na kom nivou je empatija u određenim zajednicama, kako se to reflektuje u školama. U srednjoj školi sam poduže, već tri decenije, a tako možemo vidjeti po kom modelu ponašanja se pojavljuju učenici koji dolaze iz osnovnih škola“, kaao je Vuković.

On dodaje da treba vidjeti sa čime raspolažu i šta trebaju da čine.

„Naravno da postoje određeni protokoli, a sve obrazovne institucije su usmjerene na to da nema improvizacije, postoji odgovornost, procedure koje se moraju poštovati, i obaveza da se djeluje na planu preveniranja tih modela ponašanja. Signali postoje, ono što je vidljivo za nas svakodnevno u radu zahtijeva određenu reakciju. Mogu reći da što se tiče fizičkog nasilja, bar u zajednici u kojoj sam ja, to su sporadični slučajevi i nije u velikoj mjeri izraženo fizičko nasilje. Jeste u pojedinim slučajevima u smislu brutalnosti, ali što se frekvencije nasilničkog ponašanja tiče, tu se nije ništa posebno ozbiljno desilo u odnosu na broj djece“, kazao je Vuković.

Ovo što se pominje u vezi škole i u vezi spiskova, sudski proces u Beogradu je u toku a postoje različita tumačenja, informacije… Kecmanović je navodno optužio roditelje.

„Ono što je po mom mišljenju malo potisnuto a ima značaj je šta se dešavalo nakon brutalnog masovnog ubistva. Bilo je slučajeva odobravanja tog čina od strane vršnjaka. On je za neke bio heroj, bio car. To je ono što zabrinjava u smislu prepoznavanja, odnosno percepcije određenog brutalnog nasilničkog čina. Koji je mentalni sklop omladine, a shodno tome, krivično pravo bi trebalo da procjenjuje u kom pravcu je usmjereno društvo odnosno zajednica i da se legislativa mijenja“, kazao je Vuković.

On dodaje da u SAD nema granice, u Srbiji i Crnoj Gori je 14 godina, a isto je i u zemljama bivše Jugoslavije.

„Ne mora biti ista legislativa u svim tim državama, naročito u regionu. Mi smo dužni da se pomjeramo u svakom smislu. Naravno, treba primijeniti određene zahtjeve i standarde, ali treba imati uvida u pravo stanje koje se događa kod nas u našem društvu, shodno našem mentalitetu i navikama“, kazao je on.

Psiholog Radmila Stupar Đurišić kazala je da je psihologija vrlo jasna nauka i ona ove slučajeve prepoznaje vrlo rano, još od perioda vrtića, a u konkretnom slučaju vjerovatno nisu htjeli da se bave time.

„Roditelji savremeni i moderni misle da djeca nisu vrijedna njihovog vremena i pažnje i da će to neko drugi da riješi. To je mali procenat djece ali od takvog malog procenta se mogu dogoditi ovakvi slučajevi“, kazala je ona.

Ljude jako boli ova informacija, navodi ona i dodaje da nema zdravog čovjeka koga taj slučaj nije dodirnuo.

 

„Ja sam preko 20 godina u obrazovanju, a imate situacije da najčešće na roditeljske sastanke ne dolaze roditelji djece koja prave probleme. Krene tu i prebacivanje odgovornosti i krivnje na nekoga, uvijek tu ima još nešto. Malo ljudi tu ima hrabrosti sa time da se izbore. Mi u prosvjeti zaista nemamo hrabrost. Hrabro je roditelju reći da nije dovoljno što si samo rodio dijete, već da se dijete mora voditi u poluodraslo doba da razumije odgovornost. Nije ipak stvar odgovornosti, imamo djecu u našem sistemu koja rade mnogo loše stvari a koja kažu da nisu odgovorni za to“, kazala je ona.

Dodaje da djeca okrivljuju druge radnike, prebacujući odgovornost.

„Imamo i slučajeve gdje su prijavljivana sumnjiva ponašanja a niko ne reaguje. Ne radi se samo o odgovornosti već stručne službe treba da pomognu roditeljima da nauče da od djeteta naprave odgovornu osobu koja neće činiti loše stvari ni sebi ni drugima. Odsustvo empatije primijetimo u četvrtoj godini a utvrdimo je u šestoj. U desetoj godini smo sigurni. Samo imamo problem to da dokažemo roditelju“, kazala je ona.