Analitičar Branko Radun: Đukanović ne može politički preživjeti koaliciju koju je napravio protiv sebe!

piše: Branko Radun, politički analitičar

Milo Đukanović je na čelu Crne Gore tri decenije na ovaj ili onaj način. Kad je on došao na vlast imali smo na vlasti Honekera u DDR i tek je slijedio pad berlinskog zida, pad komunizma, raspad SSSR-a i građanski rat i raspad SFRJ.

Sve to djeluje tako daleko i „istorijski“. Đukanović je došao na vlast na talasu miloševićevske antibirokratske revolucije, da bi u ratu postao jugoslovensko-srpski patriota koji mobiliše vojsku na Dubrovnik. Kad je vidio da Zapad odlučuje da slabi i ruši Miloševića postao je njegov protivnik i umjesto prosrpske crnogorske opcije postao je ultracrnogorska sa čestim izlivima mržnje prema Beogradu i Srbiji.

Naivniji su mislili da je to samo lični animozitet prema Miloševiću ali ih je promjena vlasti u Beogradu 5 oktobra demantovala. Prirodan nastavak te politike preuzete od crnogorskih liberala je kontraverzni referendum 2006 kojim se Podgorica odvojila od Beograda.

Kad god je trebalo nešto odraditi da bi opstao na vlasti i da bi imao podršku zapada Milo Đukanović je to odradio. U jednoj Marićevoj emisiji Ćirilica iz maja 2017. u kojoj sam gostovao je pokojni Momir Bulatović rekao da su amerikanci dali dozvolu podgoričkom režimu da švercuje duvan sredinom devedesetih. Uslov je sigurno bio otklon od Srbije i Miloševića. Posle dvehiljaditih je Milo odradio sve ono što se očekivalo od njega – i odvajanje od Srbije i priznanje Kosova i ulazak u NATO.

Da ne govorimo o tome kako je preko svog crnogorskog lobija kumovao promjenama vlasti u Beogradu kad god se to od njega tražilo. No posle toga se činilo da je ispucao sve karte i da više zapadu nije ni bitan ni potreban.

No da bi se i dalje održao na vlasti iako su se promijenile garniture u Vašingtonu i Londonu on nastoji da igra na kartu „velikosrpske agresije iza koje stoji maligni ruski uticaj“. U tom kontekstu je montiran i „puč“ kojim se nastojao obračunati sa opozicijom a odgovornost za njega svaliti na Beograd i Moskvu. No na zapadu koji se mijenja (dolazak Trampa i Džonsona na vlast, Bregzit i sl.) ima sve manje podrške za tu vještački konstruisanu rusofobiju i srbofobiju.

Kad ni to sve nije pomoglo on kreće u rizičnu operaciju uništenja SPC u Crnoj Gori. Plan mu je bio da ubijedi ili primora starog Mitropolita da postane patrijarh crnogorske pravoslavne crkve. No litije su tokom zime iznenadile sve i promijenile odnose Mila i Mitropolita. Epidemija korone virusa je spasila režim od litija ali je donijela druge nevolje.

No očigledno je da je vjerovatno najvještiji i najlukaviji političar Evrope koji se držao u sedlu vlasti više od tri decenije počeo da pravi opasne greške. Posle toga je sa alibijem vanrednog stanja hapsio vladiku Joanikija, sveštenike i vjernike koji su htjeli da proslave dan Svetog Vasilija Ostroškog. Da ne odustaje od svog nauma govore i poslednje izjave da će iako ateista napraviti crnogorsku crkvu sa ili bez Mitropolita.

Cijela ta situacija opasno vodi Crnu Goru ka unutrašnjim sukobima a moguće i u građanski rat. Tako je Milo igrajući na kartu konfrontacije sa pravoslavnim i srpskim življem Crne Gore postao balast svima. Prije svega zapadu gdje smo mogli ispratiti više napisa u uticajnim medijima o podgoričkom režimu u vrlo negativnom svijetlu (autoritarnost, korupcija, kriminal i sl.) što govori da je Đukanović pušten niz vodu od onih koji su ga nekad podržavali. Unutar Crne Gore je stvorio raskol, doveo do toga da mu djelovi stranke otkažu poslušnost i funkcioneri predvode litije. Isto tako je zaoštrio i odnose sa Srbijom.

Sve to je dovelo do toga da je i unutar DPS i u strukturama koje podržava sazrela odluka da su potrebne promjene. A u Crnoj Gori jedina promjena može biti odlazak Mila sa vlasti do kraja godine.

Kako je izgubio podršku zapada, a odavno je raskinuo sa Rusijom Milo pokušava da se koliko toliko konsoliduje specijalnim sporazumom sa Turskom. No to je kako u ovom momentu izgleda tek nešto više od poteza očajnika. Uostalom kao i hapšenje vladike Joanikija. Teško da će moći politički preživjeti takvu koaliciju protiv sebe. Što bi rekli u njegovom rodnom Nikšiću ipak će poslednja biti Vasilijeva.