Veliki intervju Nebojše Čovića: Milo se bori za fizičko preživljavanje,kad ode sa vlasti, direktno će u Spuž!

Iza nepotrebnog progona SPC i njenih vjernika stoji isključivo politički i finansijski interes Mila Đukanovića i DPS-a da se recikliraju prema međunarodnoj zajednici, koja ih i održava na vlasti svih ovih godina, a da, sa druge strane, u svijetlu dolazećih izbora, skrenu pažnju birača sa katastrofalne ekonomske, političke i bezbjednosne situacije u zemlji na „ugroženost crnogorske nacije i države od velikosrpske agresije“, poručio je Nebojša Čović, bivši potpredsjednik Vlade Srbije.

„Ova taktika, primjenjivana više puta, odavno je pročitana, ali treba imati u vidu da se podgorički režim bori ne samo za političko, već i za fizičko preživljavanje, jer, kada odu sa vlasti, direktno će u taj isti Spuž, kojim su prijetili vladici Joanikiju. S tim u vezi, potpuno podržavam i princip da sve oteto treba da se vrati, jer, ako se ovaj princip primijeni, i Đukanović i njegova porodica, a i klika oko njih, imali bi da vrate štošta pokradeno od naroda Crne Gore u poslednjih trideset godina. Ako ovo razumijemo, jasno je i da ne postoji žrtva – sopstvenih građana – koju nisu spremni da plate da to makar malo odlože“, poručuje Čović.

 

Poslednjih nedelja veliku pažnju javnosti zaokupio je nedavno objavljeni izvještaj Freedom Housa, koji je bio posebno kritičan prema situaciji u pojedinim zemljama u regionu, uključujući i Srbiju. Tim povodom oglasili su se, na različitim linijama, predsjednik Vučić i premijerka Brnabić, sa jedne strane, kao i jedan broj nevladinih organizacija, sa druge. Da li je, po Vama, ovolika pažnja takvim izvještajima opravdana?

U svijetu, ili, da budem konkretan, uglavnom na Zapadu, postoji veliki broj organizacija i vladinih institucija koje pripremaju godišnje izvještaje o stanju osnovnih prava, stepenu korupcije i sličnim pitanjima u pojedinim zemljama, uključujući i našu. Tradicionalno, kasno proljeće je vrijeme kada se objavljuju izvještaji za prethodnu kalendarsku godinu, tako da možemo da očekujemo da će narednih nedelja svjetlost dana ugledati više ovakvih dokumenata koji se bave pojedinim oblastima – od stanja ljudskih prava, slobode medija i izražavanja, do vjerskih sloboda, itd.

Iako su ti izvještaji najčešće kritički i opravdano izazivaju negativnu reakciju javnosti, treba ih posmatrati i iz drugog, pozitivnog ugla, kao mogućnost da i sami procijenimo da li postoje oblasti u kojima realno postoji potreba da se stvari promijene na bolje. Ako želimo da budemo potpuno objektivni, da li je stanje idealno u pojedinim oblastima – nije, da li može da bude bolje – može. Istovremeno, neophodno je da imamo u vidu da mnoge organizacije koje pripremaju ovakve izveštaje neretko imaju i političku agendu, koja ne mora nužno da se poklapa sa našim nacionalnim interesima.

Ovi izvještaji se često koriste za vršenje pritiska na vlade u tim zemljama da svoju politiku prilagode interesima velikih sila koje stoje iza ovih organizacija. No, i pored toga, svakako postoje oblasti u kojima stvari mogu i moraju da budu bolje, i mi moramo da ih mijenjamo – prije svega zbog dobrobiti naših građana i našeg društva u cjelini, a ne zbog pohvalnih godišnjih izveštaja stranih organizacija.

Čini se da je poslednjih nedelja bilo dosta kritičkih debata na nekim od ključnih adresa za rješavanje problema Kosova i Metohije, kojima je dovedeno u pitanje dosadašnje ponašanje zapadnih administracija u vezi sa ovim pitanjem. Kako to tumačite?

Opstanak i budućnost ove kvazi države nasilno napravljene na dijelu naše teritorije u potpunosti zavise od dvije, možda tri zapadne sile. Imajući to u vidu, da bismo razumjeli trenutne događaje na KiM, moramo prvo da sagledamo posledice pandemije na unutrašnje prilike u Njemačkoj i SAD i njihove međusobne odnose i politički uticaj.

Pandemija je dovela do zanimljivih obrta kada su u pitanju ove dvije zemlje koje se poslednjih godinu i po dana nadmeću za kontrolu nad procesom dijaloga i za uticaj na političke prilike u našoj južnoj pokrajini. Sada je i potpuno evidentno da Njemačka, uporedo sa zahlađenjem odnosa sa SAD nakon dolaska na vlast predsednika Trampa, direktno potkopava napore administracije SAD da se postigne kompromisno rješenje, prvo preko Ramuša Haradinaja, a potom i preko Aljbina Kurtija.

Početkom godine, prije naleta pandemije, izgledalo je da ambasador Grenel i Bijela kuća potpuno kontrolišu situaciju kada je u pitanju prištinska strana. Zvijezda Angele Merkel je počela da blijedi i ona je imala najniži stepen podrške na unutrašnjem planu, što se, naravno odrazilo i na kapacitet zvaničnog Berlina da se bavi pitanjem KiM. Međutim, događaji poslednjih par mjeseci su to promijenili i Merkel je jedna od rijetkih lidera u svijetu koji su iz ove krize izašli ojačani. Istovremeno, imajući u vidu žestinu udara Kovida19 u SAD, aktuelna administracija ima pune ruke posla i izložena je velikim napadima, ne samo Demokratske stranke, već i ostataka klintonovskih struktura u medijima, sa njima povezanim institutima i ostalim organizacijama, koji ovo vide kao priliku da se ožive Bajdenove umiruće šanse za pobjedu na predsjedničkim izborima u novembru. Začuđujuće je da vladajuće strukture čak i u nekim zemaljama koje su tradicionalni saveznici SAD ispod žita direktno rade da potkopaju reizbor Donalda Trampa i pomognu dolazak njegovog vremešnog protivnika na vlast. Stoga ne čudi zaoštravanje između zvaničnog Vašingtona i Berlina, koje je prethodnih dana bilo evidentno i u kritičkim izjavama američkog ambasadora SAD u Njemačkoj, Ričarda Grenela.

Paralelno sa ovim procesima u SAD i Njemačkoj, i u jednom i u drugom parlamentu vode se debate o svrsishodnosti daljeg angažmana na propalom kosovskom projektu. U SAD, albanski lobisti su istjerali tešku artiljeriju, doduše malo zarđalu i zastarelu, na čelu sa Eliotom Engelom i Medlin Olbrajt, da ubjeđuju američke zakonodavce da na KiM teče med i mlijeko i, kako kažu, „da nema zemlje na svijetu gdje više vole Amerikance“, sve u pokušaju i nadi da zaustave proces i formalnog odustajanja i ovog stuba vlasti od podrške kriminalizovanoj i fantomskoj kvazi državi. I u Bundestagu je prethodne nedelje došlo do zanimljivog obrta u kome je otkriveno da je cijela agresija na SRJ 1999 bila zasnovana na lažima u samom vrhu NATO, uključujući i najviše njemačke zvaničnike, o navodnom srpskom genocidu i koncentracionim logorima na KiM.

Pored direktne vojne podrške terorističkoj UČK i dirigentske palice kojom je kontrolisana reakcija albanskog stanovništva, čitavi timovi NATO stručnjaka su sa kosmetskim Albancima uvježbavali dramatične lažne prikaze progona albanskog stanovništva, kao i narativ kojeg se i do danas slijepo drže listom svi prištinski političari. Za nekoliko godina, 2024.i 2025., kada se otvore britanske arhive tajnih dokumenata iz ovog perioda, vjerovatno će isplivati i više detalja u vezi sa ovom sramnom zavjerom i zločinima UČK, kao što je to bio slučaj prošle godine sa dokumentima koji su opisivali dogadjaje tokom rata u BiH. Ne treba sumnjati da je i to jedan od razloga zašto se toliko žuri da se Srbija natjera da prizna nezakonito otimanje svoje teritorije prije nego što se laži potpuno ogole.

Debatom u Bundestagu je i direktno potvrđeno da su ključne zemlje u NATO planski i svjesno plasirale laži o situaciji na KiM da bi izvršile agresiju na suvjerenu evropsku zemlju, kao i da je naša zemlja bila samo probni poligon za slične „zaštitničke“ agresije na druge države u svijetu koje su uslijedile. Sjetimo se samo skandala tri godine kasnije sa neistinitim izvještajem o hemijskom oružju režima Sadama Huseina, koji je poslužio kao izgovor za napad i okupaciju ove zemlje i ubistvo Huseina. Kada je u javnost procurila istina da je izvještaj lažiran, reakcija glavnih aktera bila je „Pa šta!!!“. Bez obzira što su priznali da su lagali, Irak je tada već odavno bio okupiran i razrušen, a iračka nafta stavljena pod kontrolu i službu agresora. I niko za to nije odgovarao.

Kako objasniti izostanak reakcije ostalih članica NATO i zapadnih zemalja? Da li su bile naivne, i puštile da ih najuticajnije zemlje, poput SAD, Velike Britanije i Njemačke, prevare? To bi bilo zaista poražavajuće za poreske obveznike tih zemalja, da njihove administracije poput stada slijepo slijede politiku stranih država, bile one saveznici ili ne. Pored svih tih resursa zapadnih obavještajnih službi, teško je povjerovati da nisu imali informacije sa terena. Što ih onda čini saučesnicima. I u kršenju međunarodnog prava i u laganju sopstvenih građana. Istovremeno, na samom KiM, ključa ispod površine, svako tumači zakon onako kako najviše odgovara njegovim interesima, ispostavilo se da odlazećeg predsjednika tzv. Vlade Kosova ne mogu da otjeraju ni skupština ni spoljni pritisak, ni zakon ni sila. Kako procjenjujete dalji razvoj situacije? 

Imajući sve ovo u vidu, poslednji dogadjaji na KiM, ali i unutrašnje političke rasprave u uticajnim stranim zemljama koje su glavni mentori neuspješnog kosovskog državnog projekta, donose zanimljivu ali ne i iznenadjujuću dinamiku kada je ovaj proces u pitanju. Prije svega, na unutrašnjem političkom planu u Prištini, ponovno uvodjenje taksi treba gledati iz perspektive pripreme Kurtija za nove izbore kao i trenutne nadmoći njemačkog uticaja na KiM u odnosu na tradicionalno najvećeg saveznika prištinskih Albanaca, SAD.

Očigledno je da Berlin pokušava da iskoristi trenutnu zaokupljenost Vašingtona unutrašnjim pitanjima, i promiješa karte na KiM kako bi naveo vodu na svoju vodenicu.

Odmah nakon smjene Kurtija, nakon početne defanzive i opreznog ispipavanja terena, bilo je očigledno da on, iako smenjen, nema namjeru da ode sa vlasti. Tumačenje kosmetskog Ustavnog suda i odlaganje odluke do 29. maja, kao i kontinuirana podrška Njemačke, ohrabrili su ga da se razmaše, ponovno uvede takse i čak pokrene pitanje smjene Tačija. U međuvremenu, i jedna i druga strana i direktno i indirektno prejudiciraju odluku ovog suda. Očekivano, Samoopredjeljenje iz arsenala vadi i prijetnju velikim uličnim protestima. Međutim, kakav god ishod bio, sistematični Njemci i u nesuđenoj Hotijevoj vladi imaju svog rezervnog trojanskog konja, Ramuša Haradinaja, tako da će Berlin, čak i ako Kurti doživi neuspjeh, nastaviti da vrši uticaj na prištinske vlasti. I upravo ta podrška Haradinaju pokazuje da je i javna posvećenost Berlina borbi protiv organizovanog kriminala, korupcije i ratnih zločinaca gluma, te da je jedino važno da se istjera ono što je njemačka administracija zamislila kao svoj prioritet.

Sa druge strane, izvjesno je da će i Ričard Grenel u narednom periodu imati malo više vremena da se bavi dijalogom nego što je to bio slučaj poslednjih nekoliko mjeseci. Jedna od njegovih privremenih dužnosti se privodi kraju, očekivanim imenovanjem republikanskog kongresmena Džona Retklifa za novog direktora obavještajne zajednice u SAD, koje će uskoro biti potvrđeno glasanjem u Senatu, u kome Republikanci imaju većinu. S tim u vezi, za očekivati je da ovog ljeta vidimo novu energiju u Grenelovom angažmanu, i pored objektivnih ograničavajućih faktora koje će procesu dijaloga nametnuti izborni procesi i u Srbiji i na KiM. Međutim, rokovi kojima se licitira u medijima i o kojima govori i sam Kurti jednostavno nisu realni i ne treba gubiti energiju bavljenem takvim špekulacijama.

Jedan ste od vrsnih poznavalaca situacije u Crnoj Gori, Vaše analize su u poslednjih godinu i po dana nerijetko izazivale nervozne reakcije i napade zvanične Podgorice. Kako objašnjavate produbljivanje unutrašnje krize u Crnoj Gori poslednjih nekoliko dana?

Događaji u Crnoj Gori izazivaju veliki nespokoj i zabrinutost, situacija je izuzetno dramatična i dovoljan je trenutak da stvari izmaknu kontroli i dođe do nasilja i prolivanja krvi. Svedoci smo da režim u Podgorici, uključujući i samog Đukanovića, pokazuje da nema državnički kapacitet, te da svojim izjavama i djelima samo produbljuje podjele u crnogorskom društvu. Situacija svakog dana dodatno eskalira, pored obračuna sa vjerom i vjernicima, Đukanović se sada ustremio i na građane koji se izjašnjavaju kao Srbi u vojsci i policiji. U 21. vijeku on baštini segregacionu praksu nacističke Njemačke ili bliže mu NDH, koristeći vjeru i nacionalnu pripadnost za podjelu na naše i njihove, na podobne i nepodobne, na građane prvog i drugog reda, spreman da se silom razračunava sa slobodoljubivim i pravdoljubivim narodom! U ovakvim uslovima, izuzetno je važan pomirljivi, gandijevski pristup sveštenstva, na čelu sa mitropolitom Amfilohijem i vladikom Joanikijem, kojim se sprečava dalja eskalacija situacije.

Kao što sam više puta naglasio prethodnih mjeseci, iza nepotrebnog progona SPC i njenih vjernika stoji isključivo politički i finansijski interes Đukanovića i DPS-a da se recikliraju prema međunarodnoj zajednici, koja ih i održava na vlasti svih ovih godina, a da, sa druge strane, u svjetlu dolazećih izbora, skrenu pažnju birača sa katastrofalne ekonomske, političke i bezbjednosne situacije u zemlji na „ugroženost crnogorske nacije i države od velikosrpske agresije“. Ova taktika, primjenjivana više puta, odavno je pročitana, ali treba imati u vidu da se podgorički režim bori ne samo za političko, već i za fizičko preživljavanje, jer, kada odu sa vlasti, direktno će u taj isti Spuž, kojim su prijetili vladici Joanikiju. S tim u vezi, potpuno podržavam i princip da sve oteto treba da se vrati, jer, ako se ovaj princip primijeni, i Đukanović i njegova porodica, a i klika oko njih, imali bi da vrate štošta pokradeno od naroda Crne Gore u poslednjih trideset godina. Ako ovo razumijemo, jasno je i da ne postoji žrtva – sopstvenih građana – koju nisu spremni da plate da to makar malo odlože.

Očekivano, režim Mila Đukanovića pokušava da iskoristi pandemiju da bi spriječio okupljanja vjernika, u nadi da će se vremenom ta energija istrošiti, kao što se već dešavalo, ne samo u Crnoj Gori, već i u drugim zemljama. Krajnje je nelogično da policija hapsi i bije sopstveni narod zbog okupljanja i takozvanih zdravstvenih rizika, a da vlast u Podgorici, sa druge strane, širom otvara granice stranim turistima.

Jasno je da režim u Podgorici nema kapacitet da dogovorom dođe do rješenja prihvatljivog za sve strane, već podjelama, lažima, spinovima i nasiljem pokušava da izdejstvuje blagonaklonost i podršku međunarodne zajednice. Očigledno je da ne postoji drugo rešenje osim internacionalizacije ovog flagrantnog gušenja vjerskih sloboda i ljudskih prava i to i treba da bude osnov obraćanja i SPC i srpske zajednice u CG, ali  i zvaničnog Beograda, svim nadležnim međunarodnim institucijama, vladama uticajnih zemalja, ali i ostalim vjerskim zajednicama u svijetu. Zbog toga je veoma bitno da ovi protesti ostanu van politike – jer to je upravo ono što Đukanović pokušava da postigne – da ih lažno prikaže kao politički pokret kojim se diriguje iz Beograda.

U svakom slučaju, očekuje nas teško i varljivo ljeto. Pored zdravstvenih rizika, neizvjesnosti i posledica koje je ostavila pandemijska kriza, problema KiM, koji je samo jedno od neriješenih pitanja koja opterećuju Zapadni Balkan, krize u Crnoj Gori, sve zemlje u regionu očekuju i izbori, što redovni, što vanredni. Iskustvo nas je naučilo da je u izbornim godinama u susjednim zemljama najlakše mobilisati i konsolidovati birače upravo na način koji trenutno primjenjuje Milo Đukanović – navodnom prijetnjom od Srbije i Srba. U godini velikih unutrašnjih i globalnih previranja, očekivanih spoljnih pritisaka i pokušaja rješavanja otvorenih pitanja na brzinu i prelamanjem preko koljena, ta opšta nestabilnost će svakako biti dodatno pogoršana zapaljujućom retorikom, prekrajanjem istorije i pritiscima i u regionu. Na nama je da pokažemo strpljenje, mudrost ali i odlučnost da na najbolji način zaštitimo i svoje interese i svoj narod – gdje god da on živi.