Intelektualni incest
Piše: Montre
Prije ravno 25 godina, prisustvovao sam sjednicama nastavno-naučnog vijeća fakulteta na kom sam studirao, kao student prodekan. Tad sam imao 21 godinu, apsolvent. Prisustvo tim sjednicama me je razbilo od ambicije da gradim akademsku karijeru. To vijeće, tako zvučnog imena, raspravljalo je satima i satima o podjeli fonda časova, regresima, zimnicama, stanovima. A o samoj nastavi, nauci ili samim studentima, ni riječi. Nakon pola godine, dao sam ostavku na to mjesto, iako je donosilo, u to vrijeme, za studenta, jako dobru naknadu.
Pored rasprava o podjeli beneficija, jedno pamtim. A to je da je jedan od starijih profesora, nakon komentara i nasrtaja mladih asistenata i docenata (koji su i meni izgledali naivno i ostrašćeno), ustao i obratio im se riječima da su ti isti produkt intelektualnog incesta! Jedan iz podmlatka ga je, onako zbunjeno, priupitao šta to znači. Da bi mu stariji profesor objasnio da su on i ostali iz seniorske profesorske garde studirali van Podgorice, a posebno magistrirali i doktorirali u poznatim evropskim i svjetskim nastavno-naučnim centrima. I da su osnovali fakultet u Podgorici. Dok su mlađi svo svoje znanje stekli u Crnoj Gori i Podgorici, od osnovne škole, srednje, pa do fakulteta. I to učeći od ovih koji su znanje donosili iz vana. A svakim prenosom/kopiranjem znanja se gubi na kvalitetu i izobličava, htjeli, ne htjeli.
To vam je intelektualni incest, mlada gospodo!
Nakon toga je nastupila tišina…
Taj tadašnji podmladak, koji je tad stariji profesor nazvao produktima intelektualnog incesta, danas zauzima profesorska mjesta na tom istom fakultetu i spada u seniore.
Meni je lično bilo ponuđeno mjesto saradnika i asistenta na tom istom fakultetu, od strane starijeg profesora, jednog od najzvučnijih imena iz svoje oblasti u bivšoj nam državi Jugoslaviji i šire. Ali, odbio sam. I nisam zažalio, iako bi mi, ne sumnjam, moj život bio jednostavni i lakši da jesam. Nisam prihvatio, jer nisam htio da budem produkt intelektualnog incesta i da ćutim.
Pišem ovo zbog toga što je, evo i dan danas, tema podjela stanova članovima akademske zajednice. I svi su u glas skočili da kažu da u toj podjeli nije bilo diskriminisanja po nacionalnoj osnovi. Složni su, kad im se dirne u beneficije, nema šta. Očekivano. Uvijek su i bili kad je to tema. Naravno da im je svima dijeljeno, jer je prethodni režim imao za cilj da akademska zajednica ćuti. I ćutali su. I početkom devedesetih,i krajem devedestih, i oko referenduma, a posebno se živi čuli nisu nakon. Čast pojedincima! Ali samo pojedincima. A nad tim pojedincima su se zgražavali, etiketirali ih ludima, poremećenim.
A zbog čega su ćutali i zbog čega ćute!?
Ćute, jer su to salonski akademci. Cijeli život uče i kite se titulama na račun budžeta, tj. naroda. Profesorska pozicija nosi poseban status u društvu, svakojake beneficije, ali uvijek i isključivo na račun budžeta. Rijetko se koji član akademske zajednice borio za bolje i pravednije jsutra, ali su bili spremni da uskoče na ministarska mjesta na račun svojih titula. To se desilo i nakon 2020. A kad zasjednu, od njih uglavnom nikakve koristi za društvo. Rijetko koji član akademske zajednice ima svijest da je tu gdje je, da bi kao intelektualna elita, gurao društvo naprijed. A ne samo da se drže svojih doktorata u usko specijalizovanim oblastima. Naša percepcija da je profesor sposoban i da sve zna, je vrlo pogrešna. Pa zato i profesori na rukovodećim mjestima, u ogromnom procentu, postignu ispodprosječne rezultate, tj. padnu na ispitu te vrste. Tako da nemam dilemu da li je podjela stanova bila dio koruptivne šeme. Jeste. Isto kao što je bila i podjela stanova sudskoj grani vlasti. Identično.
Pojedinci koji su dizali glas su bili izuzeci, ali ne i pravilo.
Kako je ministar Mujovića prozvan kao jedan od onih koji su se uselili po povlaštenim uslovima, onda ću ga navesti kao primjer. Sjećam ga se kroz maglu, iz studentskih dana. Isto smo godište, ali je školska generacija poslije mene. Nije učestvovao u studentskim aktivnostima bilo koje vrste. Kad se prihvatio ministarske pozicije, moram priznati, obradovalo me. A razlog je što je energetika i sve ono s čim se energetski sektor suočava i šta slijedi kroz koju godinu, par ekselans pitanje za crnogorsko društvo i državu. Crna Gora je na putu da od relativno energetski nezavisnog entiteta, postane duboko zavisna od uvoza električne energije. Jer je neminovno gašenje TE Pljevlja, u skladu sa EU i ekološkim agendama. Crna Gora je potpisnik tih agendi. I to pitanje bi trebalo da je prioritetno pitanje. A nadao sam se bio da je na mjesto ministra energetike, došao neko stručan i odlučan da se tim pitanjem bavi sve dok se ne riješi.
A šta se desilo? Desilo se da se ministar Mujović kandiduje, ili su ga kandidovali, za gradonačelnika Podgorice, gdje obećava unapređenje naponske i vodovodne infrastrukture grada Podgorice, i to u skladu sa svojim stručnim referencama! To je kao kad igrača s potencijalom da igra u premier ligi, posude timu iz druge lige! Da ne bi sjedio, pa još i zanovetao, na klupi za rezervne igrače prvog seniorskog tima! Ili kad vrhunski igrač, pred kraj karijere, izabere da ode u ligu Saudijske arabije, gdje će mu pljeskati za svaki dodir s loptom, jer ga ne plaćaju za samu igru, već za pojavu.
E sad, čini se da profesor i ministar Mujović, koji se sa mjesta profesora definitivno nije opirao prethodnom režimu, već je ćutao i čak koketirao s istim, sad kao ministar, bježi od teško rješivih problema iz svoje struke u koju je uloženo mnogo resursa ove države da bi bio to što jeste. Da li se radi o salonskom profesoru i intelektualcu, ili je njegova kandidatura za gradonačelnika spin PES-a u nedostatku kadrova, vidjećemo. Kao i naglašavanje da je dobar hrišćanin. To bi ipak trebala biti privatna i lična stvar svakog od nas.
Dvije budžetske plate, i profesorska i ministarska, trebale bi biti dovoljan motiv i razlog da se i on,a i ostali profesori uhvate u koštac s najtežim problemima. I preuzmu odgovornost.
I nije on jedini primjer.
Evo će oba programa ES da prođu, a da niko s Ekonomskog fakulteta ili Instituta ne reče ništa. I onaj jedan iz penzije što se oglasi, odmah su ga diskriminisali po ličnoj osnovi. Svi ostali ćute, i čekaju povišicu iz budžeta, bez obzira što im ovi programi sahraniše onaj sistem na kom su ostvarili akademske karijere, i bez obzira da li će ti programi stvarno donijeti dugoročan prosperitet. Ili će biti kratkog daha kao program Ante Markovića koji ekonomski dokrajči bivšu nam zajedničku državu.
Da li je stvarno u pitanju intelektualni incest kao što je to tvrdio cijenjeni profesor, vrijeme će pokazati.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)