MOLITVA ZA GOSPOJINU

Piše Emilo Labudović

Pramajko,
Imena tvoga da nije
Još bi lutali tamom
Bezimeni i bez adrese.
I ne bi bilo ničeg ozeblog da zgrije
Ni traga svjetla na nebu ozvezdanom
Mira da umiri i spas da donese
Za pleme tvoje, plaho i nejako,
Pramajko!

Roditeljko,
Milosti tvoje da nema
Bili bi smo krvoločne zvjeri
Sa čijih balavih njuški cure mržnja i jad,
Kain što bratu ledni kamen sprema.
Mladica biljke što drhti kad presjeveri
Bezdani ponor za sunovrat i pad
U blato ovovjeko,
Roditeljko!

Utočište,
Dlanova tvojih da nije
Mekih kao oblaci južni
Još bi imali kamen za pod glavu,
Za kolijevku kostret i leglo zmije
Iz koje bi, goli, prljavi i ružni,
Gmizali kroz draču, bujad i kroz travu,
Slijepi iskali zadnje konačište
Utočište!

Nado,
Da suza tvojih nije bilo
Pod sjenkom Krsta prolivenih,
Još bi smo bili čemer i pustinja
A bezdušje naše presahlo pojilo…
Karavan bludnih, srebrom zavedenih,
Odora sjajnih, iz kojih golotinja
Svjedoči da smo beslovesno stado
Nado!

Svetice,
Sa čijeg smo krila Nebo upoznali
I milost njegovu; vrata pravednika,
Još peremo ruke krvlju umrljane
I brojimo srebro koje su nam dali
Za prodatog brata.
Ti poslednja nado vječnih gubitnika
Što praštanjem svojim previjaš nam rane
Zubljo našeg mraka, svijetlo ti lice,
Svetice!

Ikono,
Šta bi smo bez tebe, bez milosti tvoje
Kojom praštaš naše umlje i bezumlje
Ti što gnjev Gospodnji u melem rastačeš
Sakrili nas, grešne; spremi u povoje
Kolijevko naša, istino van sumnje,
Oprosti što zbog nas počesto zaplačeš
Suzom okajnicom i zajecaš bono,
Ikono!