Oliver Jens Šmit

0

Piše: Čedomir Antić

Jednog lepog dana, ima tome više od jedne decenije, švajcarski senator Dik Marti probudio se rano ujutro i dobio zadatak koji mu je obeležio život. Trebalo je da istraži navode iz memoara bivše glavne tužiteljke Haškog tribunala, prema kome je tzv. “OVK” za vreme rata otetim Srbima vadila organe koje je kasnije prodavala. Karli Del Ponte slučajno se omaklo, a pisac iz senke, Hrvat Čak Sudetić, nije to na pravi način književno “provario”, pa su voljene albanske vođe, kojima je toliko toga ranije oprošteno, morale da za nešto odgovaraju. Preovlađujući odnos prema njima, ipak, bio je takav da je nervirao i “jako neutralnu” i “vrlo nepristrasnu” Karlu Del Ponte (koja za pogibiju 40.000 Srba nije uspela nikoga da osudi) pa se u memoarima požalila da  je morala da interveniše, kako prilikom presedanja u Nemačkoj na putu za pritvor u Hagu, Ramuša Haradinaja ne sačekaju crveni tepih, vojna muzika i izaslanik bundes kancelara. Uspela je u tome, ali mislim da je preterala: Albanci su jedini narod koji je svetski najpoznatijeg nemačkog kacelara (Adolfa Hitlera) zvao intimno “teča”, pa je red da im i savremena Nemačka učini poštovanje.

U svakom slučaju, Dik Marti je bio profesionalan i pošten. Doneo je istinit izveštaj. Albanci su se jako naljutili. SAD i NATO su morali da osnuju novi sud za OVK koji do sada nije imao rezultate, ali je omogućio da među Albancima budu iz politike isključeni oni koji imaju autoritet da se dogovore sa vladom u Beogradu. Dik Marti je posle toga politički skrajnut. Kada nisu mogli da ga drugačije diskvalifikuju proširili su vest da Srbi hoće da ga ubiju. Senator je ubrzo preminuo. Bio je pod zaštitom, uz vesti da će mu srpski teroristi doći glave.

Teško je objasniti ko na Zapadu može da poveruje da bi Srbi, od svih mnogobrojnih neprijatelja baš hteli da ubiju švajcarskog senatora koji ih je zadužio poštenjem i hrabrošću. Čak ni Marti nije odbio ovo predsmrtno zatočeništvo i neprozirni oblak gluposti koji je takvu smicalicu pratio. Uvek se setim kako je jedan hrvatski analitičar iz Zadra, na srpskoj TV Nova S, objašnjavao zašto su Rusi sasvim sigurno odgovorni za miniranje gasovoda “Severni tok”. “Rusi stalno rade nelogične stvari.” – rekao je taj neuki zadarski galeb u penziji, koji je verovatno najveći prodor u stručnu literaturu postigao kada je svojevremeno vodio matoru Njemicu na ručak u Primošten, pa mu je zapalo da studira jelovnik, ili što bi Hrvati rekli – “menu”.

Nešto slično možda se dogodilo i švajcarsko-austrijskom istoričaru, profesoru Bečkog univerziteta, Oliveru Jensu Šmitu. Taman se specijalizirao za Balkan, što znači da povremeno napiše ponešto o nekoj zemlji poluostrva, kada mu se dogodila nesreća. Mislio je da je ekspert za istoriju Albanaca. No, napisao je knjigu o Skenderbegu u kojoj je spomenuo (inače u istoriografiji opšte poznat) podatak o indetitetu majke junaka svoje knjige. To je izazvalo burne reakcije među Albancima. Ako su O. J. Šmita do tada gledali kao Ajnštajna, kome su zbog potvrde nevelike i nejasne albanske istorije pevali davorike i kitila ga lovorikama, informacija o “majci Vojislavi” koštala ga je mirnog sna i ko zna koliko do tada mermerno belih donjih gaća. Taj drhturavi kukavac požurio je da izjavi kako je Skenderbeg nesumnjivo bio Albanac. Kako je Skenderbeg mogao biti Albanac u vreme kada takav etnički identitet nije postojao, kada nacije u savremenom smislu nisu nigde postojale, veliko je pitanje na koje bi ovaj čovek svakako odgovorio da je od straha mogao. Srbi se u srednjem veku spominju, ali takvi kao O. J. Šmit, zastupnici nacionalističkih agendi na Balkanu a imerijalističke kod kuće, uvek će spomenuti kako ti Srbi sa današnjim nemaju mnogo veze. Pošto su savremene Srbe “stvorili” SPC i toksični uticaj Rusije, u srednjem veku Srba jedva da ima. Ako žive uz more oni su “Sloveni”, u unutrašnjosti “Vlasi”, u središtu svoje države Iliri, koji će postati Bošnjaci. Neko je te zbunjene Balkance nekada prevario da budu deo srpske države… Znamo te priče, slušamo ih od 19. veka, samo je na tom intelektualnom izmetu tada bilo manje “šlaga” i “piškota”. Autori su ipak bili dovoljno uverljivi da nadahnu jednog čoveka koji nije imao fakultet, pa ni srednju školu, ali je zato uživao podršku velike većine Nemaca, Austrijanaca i Švajcaraca. Čovek se zvao Adolf Hitler.

Pojedinosti iz života Skednerbega – majke sumnjivog imena, dede koji je iz nekih perverznih razloga sahranjen u srpskom manastiru Hilandaru, o kome su Arbanasi obavešteni da je postojao negde krajem 19. veka,  budući da ga je tradicija nešto slabo zapamtila – poznate su davno pre nego što je jedan švajcarski dečačić zavoleo istoriju i pre nego što je na Bečkom univerzitetu dobio katedru. Mnogo, mnogo pre nego što je otkrio popularnost koju prijateljski strani istoričar može imati među nekim narodima Balkana. Međutim, biće da je nepopularnost ono što O. J. Šmit nedovoljno podnosi.

Dobio je priliku da se opravda, pa je u prestižnom naučnom časopisu objavio jedan ogled o istorijskim zabludama Srba. Srbi, kako tvrdi O. J. Šmit veruju da su njihovi preci ključno doprineli borbi protiv Osmanlija, a u stvari nisu. Bili su, tvrdi ovaj učenjak, vazali i saradnici Osmanlija koji su pokušavali, baš kao i danas, da sede na dve stolice, pa su umesto da odbrane Evropu – biće za razliku od Skenderbega – pomogli osmanskom osvajanju Cargrada ! Sve je to on lepo sročio, a onda su to otkrlili bošnjački i crnogorski mediji. Sve je kulminiralo nizom delimičnih prevoda i prepeva njegovog teksta, pa je ovaj članak na crnogorskom jeziku (tridesetdvoslovnom) osvanuo pre nego Gorski vijenac. Kakva čast!

“Strah životu obraz kalja često”. Od prestravljenog O. J. Šmita, koji se do juče možda nadao romansi sa Mis/Misterom Albanije, a danas mu prete staroj majci i milim genitalijama, ne možemo očekivati mnogo razuma, a nekmoli temeljniog naučnog pristupa. Važno je, je li, da sve prođe, a gačice ostanu bele, a ne žute, smeđe ili, ne daj Bože, u dominantnoj boji zastava voljenih država Švajcarske, Albanije i Austrije.

Ima tu, samo, jedan problem. Zamislite kada bi svaki tekst o politici Nemačke ili Austrije započinjao tezom kako Germani nisu prvobitna civilizacija, kako je Arminijus imao brata koji je radio sa Rimljanima, te kako su posle bitke u Teutoburškoj šumi Rimljani redovno pobeđivali Germane. Kako bi izgledao naučni život u kome bi svaki put, kao neverovatno otkriće, objavljivali činjenice o prirodi nemačke srednjovekovne monarhije, njenoj neintegrisanosti, njenim posebnostima, koje su uslovile prirodu ujedinjenja iz 19. veka. Pa taj veliki nemački nacionalizam indukovan u poslednjim decenijama 19. veka bio je posledica činjenice da među stanovnicima Drugog rajha početkom 20. veka praktično svaki deseti nije delio maternji jezik sa većinom, baš kao što je konačna kodifikacija jezika izvršena posle srpske! Nema potrebe ulaziti u složene odnose feudalnih gospodara, dovoljno je dosetiti se kako je velikonemačka ideja formulisana u vreme liberalnih revolucija 1848. godine! Pa kakav je to onda, molim vas, liberalizam? Zamislite da na Nemačku primenjujemo te nenaučne i netačne parametre koje već godinama, pre svega nemačka istoriografija, primenjuje na srpsku istoriju. Izvore rasizma i nacizma mogli bi da nađemo u delima praktično svih filozofa 19. veka koji su posali na nemačkom. O pesnicima i kompozitiroma i da ne govorimo.   Da “Saga o Nibelunzima” je manje tačna nego većina pesama iz ciklusa srpske narodne poezije – pa šta? Zašto bi pokušavali da ubedimo svet da nemački istoričari veruju u ono u šta je verovao Hitler i da li postoji potreba da se oni svaki put ograde od toga? No, da… Ja uvek zaboravim… Nemci su “kulturan narod”, “Hitler je samo jedna od retkih trulih jabuka”. Za razliku od tih divnih Nemaca, kojima se Holokaust jednostavno omakao, Srbi su “kulturološki defektni” i njima je “zločinačka priroda upisana u kulturu još u vreme Sv. Save”. Privatno gledano, Srbi su pritom zgodni zato što nemaju frustracije nedostakom nacionalne istorije, pa ne progone budale koje su karijere napravile stranim imenima potpisujući netačnosti ili nestručno napabirčene i tumačene činjenice.

Srbija već više od stopedeset godina ima obavezno osnovnoškolsko obrazovanje. Za razliku od većine susednih naroda kod nas je, u vreme najvećeg uspona nacionalizma, trijumfovala kritička istoriografija. Dakle, u doba proslave pola milenijuma od Kosovske bitke na beogradskoj Velikoj školi i u našoj skromnoj i maloj javosti, pobedilo je Rankeovo stanovište da istoriju pišemo na osnovu minuciozne kritike izvora. Od tada, kod nas svako zna da je Kralj Marko bio verni osmanski vazal, da Vuk Branković nije bio izdajnik i da cara Uroša nisu ubili Mrnjavčevići.  Udžbenici kod nas su – za razliku od mnogih evropskih i većine balkanskih – pisani na osnovu dostignuća naučne istoriografije i tako je to bilo uvek, pa i tokom devedesetih godina 20. veka. U svetu svakako najveći poznavalac srpske srednjovekovne istorije, pokojni akademik Sima Ćirković došao je upravo do suprotnih zaključaka od O. J. Šmita i izložio ih je u desetak kapitalnih dela među kojima je i u Lonodnu objavljena istorija srpskog naroda – Srbi među evropskim narodima.

Ćirković je pisao udžbenike za osnovnu i srednju školu. Cenjen u Britaniji, Francuskoj i Nemačkoj, ovaj pristalica građanskog saveza Srbije išao je toliko daleko da je preveo svoju knjigu na hrvatski i promovisao je 2008. godine u Zagrebu. Da na drugoj strani u pitanju nije istoriografija, već čist nacionalizam, imao je prilike da se uveri kada su ga tamo dočekali mržnja i prezir, a jedan od prisutnih ga pitao da li je problem Srba u tome što nisu imali svoju crkvu, pošto je SPC (je li) osnovana tek 1920. godine!? U Sarajevu su ga razni profesori političkih nauka klasifikovali među velikosrpske nacionaliste koji negiraju autohtonost “Dobrijeh Bošnjana” i ilirsko poreklo “prve države Bosanaca”.

Srbi su odavno razumeli da njihov Zigfrid ne postoji i prihvatili su razliku između istorije i legende, kao i potrebu postojanja jedne i druge. Da li O. J. Šmit i ta sila budala iz Sarajeva, Prištine i Porgorice, makar i pomišljaju koliko je glupo da narod čija se država pred Osmanlijama održala punih dvestotine godina (od Bitke kod Stefanijane do bitke kod Gorjana) optužuju za savezništvo sa Osmanskim carstvom? Razumeju li koliko je nenaučna ta teza o srpskom stoletnom kontinuitetu “sedenja na dve stolice”? Šta je bilo sa vizantijskim i bugarskim, vlaškim, moldavskim i ugarskim feudalnim elitama? Srpski Ser posle Marice zauzeo je Manojlo Paleolog, gospodar Soluna i budući car. Ugarska je srpske nevolje koristila da se teritorijalno proširi. Papska kurija da proširi katoličanstvo. Koliko su vezira Porti dali Arbanasi a koliko višestruko brojniji Srbi? Pominje se opsada Carigrada… Pa vizantijski car je morao da za Osmanlije osvoji sopstveni grad – Filadelfiju. Legitimni ugarski kralj Jovan Zapolja ratovao je dvadesetih godina 16. veka zajedno sa Osmanlijama protiv svojih sunarodnika i habsburškog nadvojvode. Mlečane – pobednike najznačajnije bitke protiv Osmanlija u istoriji (Bitka kod Lepanta 1571) – širom hrišćanstva smatrali su “turskim drugarima”. Plemići Petar Zrinski i Krste Frankopan zaverili su se bili da se odvoje od Habsburga i uspostave vazalnu državu pod sizerenstvom osmanskog sultana. Hajde, utrošite energiju i to malo hrabrosti i vodite kampanju o tome u hrvatskoj javnosti. U korist Osmanlija ratovala je katolička Francuska tokom dvesta godina, suzbijajući tako moć Austrije i Španije. Iz istih razloga je prvi engleski ambasador na Porti, krajem 16. veka, uveravao svoje osmanske sagovornike da je prostestantizam samo grana Islama… Da li to bilo kome, bilo šta govori? Koliko bi se nekome smejali kada bi ovakva razmatranja uvrstio u naučni rad? To izgleda funkcioniše samo kada su u pojedinim balkanskim i srednjoevropskim javnostima tema Srbi.

Da, u srednjem veku pitanje odanosti državi bilo je u senci odanosti feudalnom senioru. Tačno je, tokom poslednjih sedamdeset godina postojanja srpske srednjovekovne države Srbi su uglavnom bili u vazalnim odnosima prema Osmanskom carstvu.  Ali, koliko država Balkana nije bilo u takvim odnosima? Tačno je da je kralj Marko Mrnjavčević poginuo u Bici na Rovinama kao osmanski saveznik. To je nesporno od 14. veka. Konstantin Filozof piše kako je kralj pre bitke rekao kako bi voleo da hrišćani pobede pa makar on poginuo. Ima li takvih spomena kad je reč o snabdevanju topovima osmanske vojske za opsadu Carigrada koje su vršili neki Nemci? Ne razumem zašto bi O. J. Šmitu bilo na neki način indikativno učešće Stefana Lazarevića u bitkama na Nikopolju i Angori, ako nije smetalo ugarskom kralju Sigismundu Luksemburškom koji je kasnije srpskom vladaru darovao Beograd i uključio ga u jedan od najpoznatijih viteških redova kontinenta – Red zmaja. Borbe Lazarevića i Hrebeljanovića, o kojima O. J. Šmit piše kao da ih je otkrio, nisu ništa čudno za srednji vek i trajale su nekoliko godina a ne nekoliko decenija. Na drugoj strani, među balkanskim narodima Srbi su najviše ratovali sa Osmanlijama i vodili su najveće bitke 14. veka u Istočnoj Evropi – maričku i kosovsku. Srpska despotovina je jedina balkanska država koju su Osmanlije zauzele (1439-1443), ali je ubrzo oslobođena i sopstvenim snagama. Papa Eugenije Četvrti javio je da je tokom tog perioda trećina stanovništva despotovine oterana u roblje. Oslepljena su i dvojica sinova Despota Đurđa. Čudno, ali Srbi su i jedni balkanski narod koji se masovno selio pred Osmanlijama i sa sobom nosio svoj identitet i državnu ideju (o tome sveoče epizoda sa “carem” Jovanom Crnim sa početka 16. veka, Banatski ustanak iz 1594., delovanje grofa Đorđa Brankovića krajem 17. veka). O tome svedoče srpska narodna poezija i predanje bogatiji od svih ostalih balkanskih naroda uzetih zajedno.  Gde su slični primeri drugih? Recimo Arbanasa. Piše O. J. Šmit kako Srbi Osmanlije zovu “Turci”, a zašto onda on Skenderbega nazva “Albancem”? “Turci” svakako nisu isto što i savremena turska nacija, ali je naziv potvrđen u izvorima. Ima li izvora o “Albancima” pre 20. veka? Autor svom junaku ne uzima za zlo što je prešao u Islam, valjda je veći greh biti na silu odveden u sultanov harem? Srazmerno malene bitke koje su Skenderbega učinile slavnim i kratko razdoblje njegovog delovanja O. J. Šmit ne podvrgava istim aršinima kao srpsku istoriju.

Iste besmislice i nenaučne tvrdnje slušamo jako dugo. Već decenijama jedno te isto,  odgovaramo, oni zaćute, pa posle par godina ponovo – što bi naš narod rekao “kao Švaba tra-la-la”. Da li je moguće da je Univerzitet u Beču bio slobodnije i naprednije mesto u 19. veku? Tada je deo profesora istina slavio rasnu suprematiju Nemaca, merio lobanje Slovenima i tražio repove na skeletima pojedinih stranaca, ali je jedan Konstantin Jireček ipak bio moguć – ne mnogo slušan i čitan, ali ipak profesor. Danas je opadanje više nego očigledno.

  1. J. Šmit je negde u dubini svog organičenog i neizgrađenog svetonazora delimično i u pravu. Posle vekova nastojanja nacija kakve su nemačka, austrijska i švajcarska da nas “civilizuju” porobljavanjem, obespravljivanjem i klevetama mi smo postali pomalo rezistentni. Istina je, u Srbiji su jugoslovenstvo, komunizam i euroatlantizam ostavili duboke tragove. Tačno je da deo naše elite živi od tih stotina miliona evra koje na projekte laži i prevara troše SAD, Nemačka i saveznici preko fondova od Ju Es Ejda do Roza Luksemburg štiftunga. Međutim, biti korumpiran ne znači biti neinteligentan, a moralnost je toliko složena i bezobalna da ju je praktično nemoguće ubiti.
  2. J. Šmit je spomenuo tužnu pojavu Holma Zundhauzena. Zundhauzen je bio cenjen istoričar Srbije i Balkana tokom 19. veka. Bavio se istorijskom statistikom i ostavio je jednu uzornu knjigu koja je prevaziđena tek pre nekoliko godina pojavom voluminozne sinteze dr Nina Delića. Zundhauzen je poživeo kratko, ali na nesrećnu dovoljno dugo da iza sebe ostavi jednu loše napisanu i rasizmom nadahnutu istoriju Srbije u 19. i 20. veku. Ta nekonzistentna, nestručno napisana knjiga sadrži i tezu kako su Srbi istorijski skloni silovanju žena zbog života u zadrugama. Zundhauzen umesto da isputuje stereotipe, iste je nastojao da bez dokaza potvrdi. Pokazao nam je šta o Srbiji misli prosečan nemački intelektualac, ali je i otkrio neobičnu činjenicu da se četrdeset godina bavio narodom koji istinski prezire, mrzi i vrlo malo razume. Zundhauzenova knjiga naišla je na više podosmeha nego kritike. To je samo navelo nemačku državu da finansira njen prevod i izdavanje. Dali su lep novac, ali naš proevropski i građanistički izdavač je sasvim podlo uredništvo dodelio istoričarima koji su o Zundhauzenovom delu mislili i pisali sve najgore! To je Dušan Bataković i napisao u predgovoru knjige!! Onda su platili i debatu u knjizi. Okupilo se nas tridesetak istoričara. Bio je to tužan skup. Na autora je izlivena gradska kanalizacija, pa je čak i Latinka Perović nagrdila njegovu knjigu.

Posle kažu kako su Srbi prevrtljivi – pa kako da ne budemo sa takvim Nemcima? Kako da odgovorimo nekom Švajcarcu, kada je u njegovoj zemlji 1992. na univerzitetu predavao čovek koji je tvrdio da Srbi nisu hrišćani? Kako da odgovorimo bilo kom Austrijancu kada nas profesor iz Graca Florijan Biber uverava da treba da zauvek zapamtimo Srebrenicu a zaboravimo NATO agresiju. Na denacifikaciju nas poziva profesor koji radi u državi čije je stanovništvo činilo 7% žitelja Trećeg rajha a dalo 50% ratnih zločinaca. O Srebrenici nam govori građanin države koja je krajem osamdesetih godina 20. veka za predsednika izabrala oficira koji je učestvovao u ubistvu 40.000 stanovnika Kozare… Pre nekoliko godina nemački ambasador u BiH zatražio je da se na Kozari, u blizini spomenika, podigne i nemačko vojničko groblje. Ne znam kako bi na Zapadu reagovali kada bi izvršioca streljanja u Srebrenici izabrali za predsedika Srbije, Crne Gore ili Srpske. Kako bi prihvatili da pored groblja u Potočarima bude izgrađeno groblje za srpske civilne žrtve Oričevih snaga Armije RBiH, a da ne govorimo o groblju pripadnika Vojske Republike Srpske? Da li o slobodi i ljudskim pravima da nam govori kultura čiji je narod pre desetak godina na izborima poklonio većinsko poverenje partiji na čijem izbornom plakatu jedna snažna bela ruka udara po prstima žutu i smeđu ruku koje pokušavaju da uzmu sveti švajcarski pasoš.

Nadam se da se Oliver Jens Šmit iskupio kod Albanaca i da su mu gaće bele kao krst na zastavi domovine. Za mog bečkog kolegu imam jedno lično pitanje. Ta smešna frizura iz osamdesetih godina… Da li je to neki odraz opredeljenja političkog, estetskog, seksulanog…? Ili je, možda, muti doživela težu povredu glave, pa sada ne može da podnese da se frizurica njenog dečaka razlikuje od one koju je nosio poznati tinejdžerski junak iz naše mladosti po imenu Adrijan Mol? Ako je ovo drugo, ja se izvinjavam i računajte da je tekst završen.

Ako li je prvo, molim Vas, uvaženi profesore, potvrdite mi to kako bih preneo kolegama koji primaju grantove iz EU. Trebalo bi da na vreme počnu da puštaju kose i tako se friziraju (naravno oni Vas sve vreme potajno nazivaju pogrdnim imenom seksualne manjine na koju sam referisao). Ja bih se, u tom slučaju, u očekivanju da nam europske vrednosti i dalje nameću po značaju i racionalnosti, ošišao na ćelavo.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.