Litijaši i litijumaši

Piše: Bećir Vuković

Ako su ono bili litijaši, onda su ovi litijumaši. Ako su u Crnoj Gori ono bile litije, u Srbiji će biti litijuminije.

(Jezik je čudo po prevashodstvu. Još u zemlji čuda, jezik pomjera planine i premješta brda. Pred jezikom voda se postidi. Pred jezikom voda se izbistri. U osvit, kad jezik pristupi, i izvor se zarumeni. Nekad se čitajući gledalo u nebo. Samo jezik može da obasja nebeski svod ispod zemlje. Zar živim riječima ne govorite i o smrti. Zar nisu moguće i jezičke paralele koje se negdje sijeku…)

Sem boga, neima ništa iznad čuda naroda i čuda jezika. Kad narod kaže – ne damo krst iz ruku i oltar iznad glava – ako ne curikneš, obršiš kao crnogorski diktator. Curik je višeznačna njemačka riječ, koju su NJemci dobro proučili. Zato, u interesovanju za litijum, u razradi cijele lakrdije, NJemci bi morali opet obnoviti značenje riječi – curik.

I laiku ponešto ispada sumnjivo: zašto je na tolikoj cijeni litijum – najlakši među metalima. Zar ne bi trebalo da su na cijeni teški metali.

(Kao da je na cijeni stiropor, a ne mermer. Kao da je na cijeni kučina, a ne jadarska jarina. )

Zašto je Stvoritelj istresao – iskipovao – toliki litijum po zemlji Srbiji. A, Hrvatska, nema jedan utovar litijuma, jednu kašiku od bagera.

Jadar, jadi ga ne znali, epsko je i ustaničko mjesto. A, sad je, jedan od najurbanijih pretpostavki. I, što je najgore, sad je i predmetom svakakvih teorija zavjera. Ispada li da je bežična budućnost nezamisliva bez aluminujuma i litijuma. Ako smo život proveli u panici radi teških metala, što kukamo radi lakih metala.

Ako ćemo pravo, kad je u pitanju Jadar, prvo bi morali ispoštovati jezik. Drugo je Bor, u Boru se ne iskopava bor, nego bakar. Iako su metali i bor i bakar. Je li grad Bor dobio ime po metalu boru. Jedni kažu da nije. Tako nije misli i drug Boro iz Bora. U zemanu, pošto je prekopao sve revolucionarne ideje, Boro iz Bora, pobjegao je kod Ramiza na Kosovo i onda ravno.

Ko zna jesu li bog i priroda uzročni sistem koji nije stvoren da bi zadovoljio ljude, pa tako ni ideološko, ni političko, ni ekološko, ni potrošačko, i slično. Možda, čak, ni vjersko. Ovaj fragment (recimo fragment), ako hoćete možete prekopati, pa i aktuelnom litijumskom bunom.

Imalo je i onih koji su mislili da bog nije stvorio svijet radi nekog cilja. I, ti, još nisu curiknuli. Sumnjati da je sa nekim ciljem bog i častio litijumom zemlju Srbiju. Ili, da je pokrenuo litije u Crnoj Gori da bi ikoliko obnovio, taj vajni, a razoreni moral.

Možda, još nije došlo vrijeme da se iskopavaju laki metali. Lako je iskopati laki metal. No, zavri da iskopaš olovo. Prvo, da istočimo svu živu, da neko iskopa nikal, pa će se, svejedno, stići i do litijuma. Do juče niko nije ni znao za litijum. Kakav, bre, litijum. Od metala istorija priznaje samo gvožđe. Prava istorija i počinje od gvozdenog doba. Litijum se, koliko juče, i uselio u Mendeljejevu ukrštenicu.

Možda se uranilo sa litijumom, kao što se, svojevremeno, uranilo sa uranijumom. Nije u redu praviti dramu u vezi litijuma, a sprdati se sa lignitom.

(Jeste, bilo je i bronzano doba, ali su komunisti izlili svu bronzu, i dokrajčili jedno cipcijelo doba.)

(Da ne bijaše olova i zlata, ne bi bilo ni Srpskog carstva. Da nije bilo olova, ne bi bilo ni Brskova ni Skadra. Kad se naumilo da se opet u Brskovu iskopava olovo, neki potarski i zatarski ekolozi, obuzeti egzistencijalističkim strahom, put su prepriječili zelenom granom. I, zaprijetili: ili ćemo pokrenuti – olovijadu – od Tare do na vrg bijelog Bjelogrivca…)

(Srbija je zemlja buna. Ako bune protiv iskopavanja litijuma niknu ko iz zemlje trava, mogu se i oteti kontroli, i, uopšte, zabraniti ikakvo kopanje. Zabraniti kopanje vodovodnih kanala, i kanalizacionih, i potkopavanje brda zarad nekog auto – puta, stopirati svako geološko iskopavanje i prevrtanje kostiju i mamutskih, i rimskih, sanirati klizišta ali bez ikakvog kopanja, i ne kopati temelj za kuću, ni rupu za septičku. Kontrilisati šta je i sa tolikim oranicama. Bune da bukvalno zabrane motiku…)

Baciti motiku u muzej. Ionako, više se niko ne kopa u zemlju, nego u kese, pa zašnjiraj, pa ubaci u betionsku izbu…

Da su litije okrenule i uz Lovćen, i da je ruka ruci kamen dodavala, opet ne bi obnovili kapelu. A kako da krenu kad na Cetinju prestonom nije ni bilo litija. Litije su obnovile izvjesnu supstancu, ali, to je, kap u moru. Sve dok je onih koji kažu: ja sam sa cijelom familijom bio na svaku litiju, kapela se ne može obnoviti. Slovom, oni koji se fale da su bili na litije, ništa ne mogu obnoviti. Niti faldžije mogu popraviti ikakvu opštu sliku. Prvo i prvo, takvi bi morali ponešto obnoviti u sebi. I, tek, tada, presvući se, i okrenuti se oko sebe.

Koliko bi bilo onih koji bi zakliktali iz grla bijela: ja sam, na leđima, uz Lovćen, iznio onaj najdonji kamen.

Ukratko: još nije došlo vrijeme da se vrati kapela na Lovćen. Ne treba sumnjati: ako ništa, kapela će se sama vratiti na Lovćen. Prosto, osvanuti i zamrći na vrhu Lovćena. Sigurno je jedno, kapela ima toliko snage da sama sebe obnovi.

(Kakva god bila priča o litijumu, i lutijumskom ustanku, ali, ja, ekolozima ništa ne vjerujem. Kako im išta vjerovati kad osnivaju partije. A, predsjedništva partija, na kongresima, po reverima pripuče žute metalne grančice. Da, da, metalne grančice…)

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)