LUKA

Piše Emilo Labudović

Tiho, kao što je i živio, iskrao se iz zagrljaja voljenih, ostavio kičicu i sliku tek začetu, i usnuo u Gospodu Luka Vučković. Otišao je prerano, mada ne postoji smrt koja je na vrijeme, otišao je, ostavljen od svih osim od porodice, jer čak ni Hitna pomoć nije htjela da pošalje kola i ekipu koja bi ga opservirala i dopratila do bolnice.

Ali, nije to, na žalost, jedini grijeh ovog društva prema čovjeku i umjetniku koji je mogao da proslavi Crnu Goru, slikaru kojega je čuveni Oto Bihalji Merin svrstavao u sam vrh ne samo jugoslovenskog već i svjetskog slikarstva. NJegov specifični likovni izraz, negdje na granici između naive i iskošenog nadrealizma, njegove ptice, vile, njegove zime toplih boja, njegovi ljudi, ribari i težaci, uhvaćeni u imaginarnom trenutku borbe za opstanak, njegovi pjetlovi i rode… činili su ga posebnim i neponovljivim. I, usuđujem se da to kažem, nedostižnim.

Ali, Luka, kao i njegova braća, slikari takođe, nosio je žig koji će ga do poslednjeg daha činiti nepoćudnim, a time i sklonjenim sa pozornice kulturnih dešavanja, smještajući ga, do Boga nezasluženo, u sjenku i na marginu. Jer, Luka je bio i ostao Srbin, sin jedne od najčuvenijih srpskih porodica Stare Varoši i stare Podgorice, što se odavno u ovoj neprepoznatljivoj Crnoj Gori nije praštalo. Nije ni Luki. A Luka, skroman, blag i trpeljiv, na sve to ignorisanje i odbacivanje odgovarao je onim u čemu je bio neprikosnoven – vanrednim slikama. Slikama koje danas krase najprestižnije galerije svijeta i privatne kolekcije.

Luka je bio i veliki čovjek. Tih, nenametljiv, širokog pogleda i još šire duše u kojoj je imalo dovoljno mjesta i topline za sve. I razumijevanja, pa i praštanja, čak i za one koji su ga na sve načine potirali. Imao sam privilegiju, zaista privilegiju, da ga poznajem lično, da u njegovom skromnom ateljeu vodim sa njim duge razgovore i divim se njegovim slikama. I nikad sa njegovih usana ne čuh ružnu ili riječ prekora za bilo koga. A imao je sve razloge ovoga svijeta da vrišti do neba na učinjenu mu nepravdu. Ali, Luka je bio Luka, anđeo u ljudskom liku, sa osmijehom širokim kao nebo.

Znam da je i ovo slovo okašnjeli lament nad jednom ljudskom i profesionalnom nepravdom, ali Luka za života nije dozvoljavao da se njegovo izgnanstvo iz crnogorske likovne svakodnevice na bilo koji način ističe i gura u žižu javnosti. Ali, bio bi još veći grijeh, makar na kraju i kad je sve kasno, ne reći istinu. Istinu koja nije potrebna Luki koliko je potrebna nama. SUrova istina o našoj nebrizi i odsustvu osjećaja za one ljudske vrijednosti daleke od dnevnog političkog kalkulisanja i prostituisanja.

Luka, brate i prijatelju, Srbine i umjetniče kakvog nijesmo bili dostojni, tamo gdje si se zaputio više ti neće biti potrebna kola Hitne pomoći. Ali, znam da si nam i to oprostio. Kao i što znam da će Nebo tvojim dolaskom biti još plavetnije i raskošnije. Počivaj u miru, anđele među anđelima!