Šta se krije iza zaoštravanja odnosa Turske i Izraela?

Da li je izraelski premijer Benjamin Netanjahu novi Adolf Hitler, ili će turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan proći kao Sadam Husein – ova pitanja (i prijetnje) našla su se u centru najnovijeg verbalnog okršaja između Turske i Izraela.

Okidač za najnoviju rundu prepirki bio je Erdoganov govor u subotu, kada je izjavio da  „nema razloga“ zašto Turska ne bi mogla da vojno interveniše u Izraelu, navodeći ranija miješanja u Libiji i Nagorno-Karabahu.

Ubrzo nakon Erdoganovog govora, izraelski ministar spoljnih poslova Izrael Kac napisao je na društvenoj mreži Iks da turski predsjednik „ide stopama“ bivšeg iračkog predsejdnika Sadama Huseina, čija je vladavina okončana američkom invazijom 2003. godine. Kac je, takođe, pozvao NATO da izbaci Tursku iz tog saveza.

Nakon te izjave Turska nije ostala dužna, pošto je Ministarstvo spoljnih poslova te zemlje Netanijahua (ponovo) uporedilo sa Adolfom Hitlerom.

„Kao što je završio genocidni Hitler, tako će biti i sa genocidnim Netanjahuom. Kao što su genocidni nacisti smatrani odgovornim, tako će odgovarati i oni koji pokušavaju da unište Palestince. Čovječanstvo će stati uz Palestince, nećete moći da ih uništite“, saopštilo je tursko Ministarstvo spoljnih poslova.

Najnovija eskalacija „rata riječima“ između turskih i izraelskih zvaničnika podigla je tenzije na Bliskom istoku, pogotovo u trenutku kada otvoreni rat Izraela i Hezbolaha deluje sve izvjesnije, ali i usmjerila pažnju na kompleksne odnose te dvije zemlje – koji imaju dugu i turbulentnu istoriju.

Tursko-izraelski odnosi: Od saradnje do konflikta

Zapaljiva retorika turskih i izraelskih zvaničnika, koja dominira od izbijanja rata u Gazi, prikrila je činjenicu da su odnosi dve zemlje kroz istoriju zapravo bili poprilično dobri, kao i da su Ankara i Tel Aviv u mjesecima prije napada Hamasa intenzivno radili na jačanju bilateralnih veza.

Dvije zemlje su uspostavile diplomatske odnose davne 1949. godine, manje od godinu dana nakon što je Izrael proglasio nezavisnost, čime je Turska postala prva većinski muslimanska zemlja koja je priznala jevrejsku državu. Tri godine kasnije, Turska je postala članica NATO-a.

Tokom decenija vlasti prozapadnih kemalističkih snaga u Turskoj, odnosi dvije strane su cvjetali, a „Njujork tajms“ je 1999. pisao da bi „strateško partnerstvo između Turske i Izraela imalo je potencijal da promijeni bliskoistočnu politiku„. Erdogan je, tokom prve decenije 21. vijeka, nastavio neguje odnose sa Tel Avivom, u pokušaju da se profiliše kao glavni zagovornik izraelsko-palestinskog pomirenja.

Međutim, do zahlađenja odnosa dolazi nakon Rata u Gazi iz 2008-09, kao i racije izraelskih snaga na šest turskih brodova sa humanitarnom pomoći, koji su u maju 2010. pokušali da probiju pomorsku blokadu Pojasa Gaze. Incident je doveo do pogibije 10 turskih aktivista, a ali i zaoštravanja odnosa dvije zemlje, kada je razmijenjeno i dosta teških riječi.

Izraelska racija je dovela i do promjene turske politike prema palestinskom pitanju, a Ankara je počela da otvorenije podržava islamističku grupu Hamas – sa kojom je, osim protivljenja Izraelu, dijelila i ideološke sličnosti, s obzirom da na Erdoganove veze sa Muslimanskim bratstvom.

Kriza u tursko-izraelskim odnosima trajala je više od decenije, a do normalizacije je došlo tek sredinom 2022. godine, kada su dvije zemlje obnovile komunikaciju i, prvi put od 2010, razmijenile ambasadore. Erdogan je tom prilikom rekao da će obnavljanje diplomatskih odnosa Turskoj omogućiti da „pomogne svojoj palestinskoj braći“.

Napad Hamasa od 7. oktobra i rat u Gazi koji je nakon njega uslijedio pomrsio je planove izraelskih i turskih zvaničnika. Erdogan je oštro kritikovao izraelske vojne operacije, a Netanjahua je u jednom trenutku nazvao i „kasapinom Gaze“.

Međutim, konkretne akcije Ankare su izostale, a turski predsednik ne našao na udaru javnosti u svojoj državi zbog činjenice da je Turska nastavila da trguje sa Izraelom. Trgovinska razmjena dvije zemlje tokom 2023. iznosila je oko 6,8 milijardi evra, a Turska je bila šesti najveći izvoznik robe u Izrael.

Ankara je konačno prelomila i uvela targetirane sankcije protiv Tel Aviva tek početkom aprila, da bi 3. maja najavila potpuni bojkot trgovine sa Izraelom „do postizanja trajnog primirja i isporuke humanitarne pomoći za Gazu“. Takođe, Turska je najavila da će se pridružiti pokušaju Južne Afrike da izvede Izrael pred Međunarodni sud pravde po optužbi za genocid.

 

Šta se krije iza Erdoganove retorike?

Erdoganov pristup izraelsko-palestinskom pitanju od izbijanja rata u Gazi, kao i zapaljiva retorika koju koristi, mogu se posmatrati na nekoliko načina.

Prema jednom od viđenja, turski predsjednik je u prvi mah pokušao da se pozicionira kao jedan od ključnih igrača na Bliskom istoku i vodeći „zaštitnik“ palestinskog naroda od izraelskih napada, ali i kao nezamjenljiv činilac u posleratnoj obnovi Gaze. Ta taktika uključuje zaoštravanje, ali ne i potpuno raskidanje odnosa sa Izraelom, čiji je pristanak ipak neophodan za učestvovanje u ponovnoj izgradnji te enklave.

Međutim, pošto se kraj rata, ali i Netanjahuov silazak sa vlasti, i dalje ne nazire, turski predsjednik je očigledno odlučio da promijeni pristup. U tom kontekstu bi trebalo posmatrati i uvođenje ekonomskih sankcija, čije će posljjedice imati dalekosežnije posljedice od verbalnih razmirica turskih i izraelskih zvaničnika.

Zaoštrena retorika turskog predsjednika ima i unutrašnjopolitičku dimenziju. Naime, njegova AK partija zabelježila je relativno slabe rezultate na lokalnim izborima krajem marta, djelimično i zbog jačanja manjih islamističkih partija, koje su kritikovale Erdogana zbog toga što svoju retoričku podršku Palestincima nije ispratio konkretnim akcijama.

„Mi podržavamo Palestinu na rečima, ali Izrael u stvarnosti„, napisao je jedan turski novinar krajem prošle godine. Konzervativna opozicija nije propustila priliku da Erdogana predstavi kao dvoličnog i nepouzdanog saveznika palestinskog naroda.

Trebalo bi naglasiti i da Erdogan nesumnjivo pokušava da ojača sopstveni položaj i reputaciju u islamskog svetu, pre svega u kontekstu činjenice da su arapske zemlje poslednjih meseci uglavnom ostale po strani tokom brutalnog okršaja Izraela i Hamasa.

To je otvorilo prostor za pojavu nove sile koja bi se profilisala kao „zaštitnica Palestinaca“, pogotovo među sunitskim muslimanima koji možda nemaju dovoljno povjerenja u Iran i njihove saveznike u Libanu, Siriji, Iraku i Jemenu.

(Rt Balkan)