TITOV TITOGRAD

Piše Bojo Pižurica

Možda će brzo doći dan kada će se kovčeg sa tijelom Josipa Broza izmjestiti iz Beograda. Taj dan Crna Gora ne bi smjela dočekati nespremna. Baš nas briga što ga niko neće i što od njega svi okreću glavu kao od smrdljivog sira, on ipak ne treba da brine. Primićemo ga mi, čuvati kao zjenicu oka, neka se zna da je došao kod svojih. Valjda i treba da dođe tamo gdje mu se dive i gdje mu se podižu spomenici, gdje svaka stopa i kamen odišu njegovim imenom. Tu gdje u svaki škrip stražari njegov lik.

Znam da bi se vodila žučna rasprava oko toga na kom mjestu bi bilo njegovo počivalište, ali samo je jedno dostojno da primi ovog velikog mislioca, vizionara i vladara. Na Lovćenu, na Jezerskom Vrhu, nalazi se grob NJegošev. Mudri vladika je „iznad sebe mjesto ostavio, ne bi li se još ko proslavio“. Tu je vrh Štirovnik koji stoji prazan, pust i besposlen. Vrh je tu, a tu je i onaj što se proslavio. I što ga proslavismo. Veli Jože. Treba samo odrubiti jedno desetak metara, radi smo i vični tome, napraviti zaravan, poneki tunel i stepenište, i po nekoj staroj skici, sagraditi mauzolej. Grandiozan, kako i priliči, mermerni, sa crvenim umecima, da sa vrha gleda svoju voljenu Crnu Goru. I Boku. I Brda. I Igalo. I što je najvažnije, da gledamo mi njega. I dok ga gledamo, da znamo ko smo. Ginulo se, ali se i dočekalo.
Imamo mi mauzolej, ali jedan ko nijedan. Tek sa dva dobićemo krila za let. Za let i za slet. I za vječnost, jer zna se – ime vječnosti je Titovo ime. Jedan mauzolej treba ofarbati u zelenu, a ovaj novi u crvenu boju. Zelena kao harmonija i sloga, crvena kao srce, kao krv.

Naravno da tu ne treba stati. Valjalo bi grad pod Goricom opet zakrasiti njegovim imenom. Titograd. Kako to gordo zvuči. Ili još bolje – Titov Titograd.

Kroz Titov Titograd Tito korača

Titova je Ribnica Titova Morača

Titova je Zeta Titova Gorica

Titov Crnogorac Titova crnogorica

Prosto od ovoga krene opet neka milina. Blještavilo, opijenost i vjera u svijetlu budućnost. Budućnost – riječ koju je on neizmjerno volio. Narod koji ima takvu omladinu, ne treba da brine za svoju budućnost, eh, govorio je. Možda je mislio na omlatinu. Često, u svom besprekornom vizionarstvu, nije se baš dobro razumjelo šta tačno priča. Ni ko je, ni odakle je. Ali, mi ga baš zato volimo. Baš zato nam je sve miliji i draži

Ovo će, nadam se, biti samo početak. Mi nećemo posustati. Drugi kako hoće, ali mi ćemo biti ona zadnja puška sa LJubinog groba. Čuvari vatre. Jer, svi smo mi Tito. I posle Tita Tito. Mi smo ujedno i Titovo Jajce i Titova Duga Resa.

Ugledajući se na Titov Titograd, neka i drugi crnogorski gradovi promijene svoja imena. Neka ponosno kažu – mi smo Titov Ulcinj, Titov Bar, Titin Petrovac, Titova Budva, Titov Tivat, Titovo Cetinje, Titova Garda, Titova Biljarda. I tako redom. Sve do zadnje općine.

Crnobrozna Titogor

Titonegro gordi

Ide tamo kud se mora

Urbi et orbi.