Junak iz Srebrenice

Piše: Nemanja Dević

Major Kosta Todorović još uvijek počiva kraj Srebrenice, na neobilježenoj lokaciji, koja je do danas okružena nerazminiranim minskim poljima, ali njegov spomenik nije moguće obnoviti.

Jedan od najvećih srpskih junaka Velikog rata bio je major Kosta Todorović. Lijep kao ikona i hrabar kao Obilić.

Po rođenju Užičanin, a po službi – onamo gdje je srpska vojska zahtijevala. Stasavao je i zapajao se patriotskim duhom u kući čuvenog doktora Gođevca, zaštitnika slabih i siromašnih, ali i jednog od osnivača srpske četničke organizacije. Vojnu akademiju završio u klasi sa Vojom Tankosićem i vojvodom Vukom. Komandir čete u epopeji Kumanova i Bregalnice.

Službovao kao granični oficir na Drini, služeći otadžbini, ali i pomažući akciju Narodne odbrane. Na granici Srbije i Bosne, tada anektirane od Austro-Ugarske, major Kosta bijaše ispleo svoju paukovu mrežu jataka i obavještajaca.

Ovlašćenja su mu bila ograničena, sredstva skromna, a parirao je na terenu jednoj od najjačih evropskih sila. Regrutovaše dobrovoljce i noću upadaše u bosanske varoši, no štićen od seljaka Srebrenice i Bratunca izmače svakoj švapskoj potjeri. Po nekim tvrdnjama, bio je u bliskim vezama i sa Principom i drugovima…

Onda je počeo Veliki rat. Cijeli naraštaj koji je sanjao oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda, još od propasti starog carstva, krenuo je u veliki juriš. Major Kosta, kao komandir jedne čete dobrovoljaca, iz sastava Zlatiborskog četničkog odreda, dobio je već u augustu 1914. zadatak da se prebaci u Bosnu. Tamo je, duboko u pozadini neprijatelja, obavljao obavještajne zadatke, napadao šuckore i presretao Austro-Ugare, ali iznad svega uzimao u zaštitu srpski narod. O njemu su se isplele legende. U septembru 1914. sa 150 svojih vojnika major je i oslobodio Srebrenicu i Bratunac.

Srpska himna

Krstovdan je bio dan kad je major Kosta Todorović ponio svoj krst. Po tmurnom i maglovitom danu, on i njegovi vojnici upali su u neprijateljsku zamku na Karačića brdu i u toj borbi bili desetkovani. Jedan za drugim, padali su njegovi drugovi, dobrovoljci iz Užica, a uz njih i njihov brat, Srbin muhamedanac Rizvan Sefo.

Major je ranjen u obje noge, i sav krvav, još u svijesti, posljednjim atomima snage zapovjedio je svojim vojnicima da ga dotuku – da ne padne živ dušmanima u ruke. Želja mu se nije ispunila: zarobljen je i odveden u Srebrenicu.

Tu su za majora Kostu neprijatelji pripremili strašno mučenje. Zapalili su lomaču, i za stub vezali njega, da ga živog spale. Savremenici su zabilježili da je major i smrti prkosio: kroz gust stub dima i vatre koja mu je pržila tijelo, Kosta Todorović je zapjevao srpsku himnu…

„Činilo se ko da vetri tuže, i od žara izgledale ruže, a od rose u razvitak bijeli, da su Božji plakali anđeli“, zapisao je u svojoj pjesmi o majoru Kosti čuveni pjesnik oslobođenja, Milosav Jelić.

Posthumno, dodijeljena mu je Karađorđeva zvijezda sa mačevima. Prošle su godine, a narod Srebrenice i Bratunca nije zaboravio podvig svog zaštitnika. Godine 1924, ogromna masa svijeta slegla se oko njegovog spomenika koji se zabileo u Srebrenici. U njemu, oni su vidjeli i pamjatnik svim svojim bližnjima, koje su na kućnom pragu postreljali i poklali šuckori, koje su po Tuzli povešali Austro-Mađari, i koji su pomrli po logorima, najviše u zloglasnom Aradu. Učitelj Đorđe Beatović, koji ih je popisivao, pronašao je oko 250 imena srpskih civila iz Srebreničkog sreza koji su pogubljeni u vrijeme Prvog svjetskog rata. I preko 600 solunskih dobrovoljaca iz istog kraja!

Stravičan bilans

Dvije stotine pedeset žrtava izvan ratnih sukoba je veliki broj za jednu malu sredinu kao što je bila Srebrenica sa okolinom. To znači da se na ovim terenima vodio pravi mali građanski rat, a da je sudeći po bilansu sukoba dželatima nakon 1918. gotovo u cijelosti oproštena krivica. Rijetki počinioci bili su kažnjeni poslije rata, i to mahom onda kada bi pojedinci uzeli pravdu u svoje ruke. Prva Jugoslavija jeste bila država pomirenja, kako je to davno ustanovio Branko Petranović. No po skrovitim mjestima i zabačenim selima, susjedi muslimani i Hrvati nedugo po njenom formiranju oštrili su noževe. Kad je došlo do novog historijskog raskršća 1941, noževi su izvađeni i počeo je pokolj Srba na Drini. Naravno, govorimo o genocidu u NDH.

Jedan od prvih postupaka novih ustaških vlasti u Srebrenici bio je rušenje spomenika majoru Kosti Todoroviću.

Da bi se utrla uspomena na hrabrog srpskog komandanta, pobjednike iz 1918, ali i sve rodoljube iz sela pokraj Drine koji su ih pomagali dok sloboda nije izvojevana. I spomen-ploče sa njihovim imenima su uklonjene. Ali to je tek bila najava događaja koji su bili kobni po srpski narod. U Srebrenici i okolini je 1941-1945, prema sačuvanim dokumentarnim izvorima, od ustaša, dobrim dijelom muslimanskih, ubijeno 2.262 srpskih civila. Gotovo polovina od tog broja bila je nejač.

A način ubistva najrjeđe je bio vatrenim oružjem: uglavnom se to radilo nožem, maljem, krampom, sekirom. Sa žrtvama iz prethodnog rata, bilans ove krvave žetve bio je stravičan. I opominjući – da kada se svaki sljedeći put bude zapucalo Srbi moraju da se pripreme i samoorganizuju, i pruže otpor.

Mape stradanja Srba

Treba biti pošten i pomenuti i muslimanske žrtve u ovom ratu. Pišući „Historiju Republike Srpske“, Čedomir Antić i Nenad Kecmanović analizirali su postojeće popise i ustanovili da je, pored srpskih, nastradalo i oko 400 muslimanskih civila. Za potpunu rekonstrukciju zločina neophodno je popisati i klasificirati žrtve, i ustanoviti sve uzročno-posljedične veze oko njihovog stradanja.

Ustaše su svoje zločine i istrebljenje čitavih srpskih porodica pravdali političkim neslobodama u Kraljevini Jugoslaviji. Srpski ustanici iz 1941, ipak, vraćali su „oko za oko“ tek pošto su nad njihovim nevinim sunarodnicima i porodicama počinjeni masakri.

Pojedinačne priče o muslimansko-hrvatskim zločinima nad srebreničkim Srbima su brojne i tragične. Ipak, za potpuno razumijevanje anatomije zločina na Drini neophodno je sagledati vertikalu. Mapa stradanja Srba iz 1942-1943. zastrašujuće je slična, faktički identična sa onom iz 1992-1993.

Najveći masakr Srba u gradiću na Drini desio se na Duhove 1943, a okolna sela u kojima su tada počinjeni zločini, ponovo će stradati uoči Duhova 1992.

Ako bismo analizirali pojedinačne primjere, možda bi trebalo istaći svećenika Milana Petkovića iz Zelinja, koji je suđen i mučen od austrijskih vlasti u Prvom svjetskom ratu, da bi skončao u mukama u logoru Dahau 1945. godine.

Moglo bi se reći da je postradao od istog neprijatelja i 1914. i 1945. Na početku novog rata, 1992, među prvim žrtvama u obližnjim Skelanima biće i seoski svećenik Boban Lazarević. Drago Mitrović iz sela Podravanje bio je klan kao mladić od 17 godina u vrijeme ustaške vlasti, ali je preživio noseći čitavog života veliki ožiljak na vratu; nepokretnog su ga u krevetu 1992. zaklali bojovnici Nasera Orića. Neki od ovih mučenika bili su razapinjani i paljeni, kao na početku tog vijeka major Kosta.

Žrtve pokolja

Jedna je priča, ipak, bila najrečitije svjedočanstvo o satiranju i borbi za opstanak Srba na Drini u čitavom 20. vijeku. Čuveni Erići iz Kravice, odakle su potekla četiri solunska dobrovoljca, a još njih trojica osuđeni na veleizdajničkim procesima (kao „radikalni srpski opozicionalci“), imali su žrtava i u Drugom svjetskom ratu. A onda je na Božić 1993, kada su snage Nasera Orića upale u Kravicu i spržile sve živo što im se našlo na putu, ubijen i stari Negoslav Erić (rođen 1911), zajedno sa suprugom. Oni su bili najstarije žrtve pokolja u Kravici 1993. godine, najmlađi je imao jedva nešto više od 18 godina. Da li bi se moglo reći da su i oni postradali od istog, ne do kraja pobijeđenog neprijatelja, protiv kojeg su se borili i 1945?

Tebi je, čitaoče, ovo u ljetnim danima sigurno teško za čitati. U Srebrenici i okolini trebalo je sa ovakvim pričama, ponovljenim tri puta u jednom vijeku, i živjeti. I naposljetku biti optužen da si zločinac i genocidaš.

I Muslimani, od sedamdesetih sa velikim „m“, živjeli su sa svojim pričama. Jedan od muslimanskih prvaka iz Srebrenice uoči rata, Ibran Mustafić, opisao je kako je odrastao u vrijeme najtvrđeg bratstva i jedinstva, učen da su njegovi bili gazije i ustaše iz Crne legije. Nena uz koju je odrastao i naučila ga je recitaciji koja će se pretvoriti u političko geslo: „Oj Hrvatu, pola brata moga, a Srbine jebi ćaću svoga“.

I Naser Orić je znao da mu je djed bio ustaša i to je isticao više puta u intervjuima medijima u BiH. I djed Ćamila Durakovića, doskorašnjeg načelnika općine, američkog favorita i deklarisanog mirotvorca, također je bio ustaša, razlika je bila samo u tome što je ovaj tu činjenicu, za razliku od Orića, prikrio kao zmija noge.

Glasnost šutnje

Prosto gledano, Srbi su u ovom dijelu Podrinja masovno postradali u dva svjetska rata. Masovno su postradali i 1992-1995, s tim da su ovoga puta, po prvi put, i muslimani dali svoj krvavi danak, i podnijeli više žrtava. Sve dok se prema tim činjenicama budu odnosili sa ignorisanjem i nipodaštavanjem, podmećući da je povijest vjerskih sukoba na ovom prostoru započela u srpnju 1995, bilo kakav dijalog neće biti moguć, ali ni razumijevanje prošlosti koje je neophodno za oba naroda. Oni će se homogenizirati oko svojih mrtvih i Potočara, ali će mit koji se oko toga stvara i glasnost šutnje na crne marame srpskih majki, istovremeno homogenizirati i Srbe.

Major Kosta Todorović još uvijek počiva kraj Srebrenice, na neobilježenoj lokaciji, koja je do danas okružena nerazminiranim minskim poljima. Njegov spomenik nije moguće obnoviti u varoši u kojoj polovina stanovnika drži da je lik srpskog oficira iz Prvog svjetskog rata ujedno i lik srpskog šoviniste (rekli bi fašiste, ali što da radimo kad fašizma 1914. nije bilo), a da je „Marš na Drinu“ koračnica srpske agresije na BiH i preteća pjesma Bošnjacima.

A kada bi se bar malo presabrali, resetirali i odbacili propagandne mantre svojih ratnih profitera, mogli bi vidjeti jedno: da njihov ključni neprijatelj nije neki figurativni major Kosta, već uvijek onaj nevidljivi koji ih gura u sukob sa Srbima. Neki od njih su to možda i uvidjeli, kad je jedan nesvjesno izvukao naravoučenije u pjesmi: „Furaj mali, tu je tvoj dom, daleko su Istanbul i Beč“. I Washington, dodali bismo, sve vrijeme od 1992. godine.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)