(I DIO) Lažni državni udar: Šta je bio i kako je propao prvobitni plan

Da bi se u punoj mjeri razumjela dešavanja vezana za funkcionisanje sistema u Crnoj Gori, naročitio za ljude sa strane, važno je shvatiti da u ovoj zemlji institucije postoje isključivo kao formalni paravan ili servis za realizaciju interesa pojedinaca i kriminalnih grupa na vlasti. Dakle, ne postoji ništa što se ne može ”pokriti papirima”, ako je to u interesu kriminalaca u režimu. To je najširi, generalni okvir.

U konkretnom slučaju, posebnu dimenziju ima činjenica da je postojao ozbiljan interesni sukob između dvije strukture: Specijalnog policijskog tima pri Specijalnom tužilaštvu i Uprave policije Crne Gore. U tom pogledu se valja prisjetiti višemjesečnog ”odmjeravanja” između Uprave policije i Milivoje Katnića oko postavljenja Dragana Radonjića na čelu Specijalnog policijskog tima.

Ova okolnost je bila od presudnog značaja za brojne nelogične elemente konstrukcije, kao i za lako ”hvatanje” tragova jeftine režije. Kao što je već rečeno, Specijalno policijsko odjeljenje je aktivno učestvovalo u montaži ”državnog udara”, dok se Uprava policija uglavnom držala po strani.

Plan je bio da se na teritoriju Crne Gore, u vrijeme održavanja izbora ”upumpa” što više srpskih patriotskih organizacija, odnosno njihovih predstavnika. Idealni kandidati su bili razni ravnogorski pokreti, ”Zavjetnici”, ”Obraz”… NJihova uloga je bila da izigravaju ”vojsku” za ”državni udar”.

Druga kompnenta smjese za ”državni udar” je oružje. Sada znamo da u konačnom bilansu ove montaže, ne postoji nikakvo oružje sem onog kojeg su crnogorske službe plasirale iz svojih magacina. Međutim, originalno je bilo zamišljeno da NEKO oružje stvarno uđe u Crnu Goru. Plan je bio da se u Crnu Goru, u klasičnom švercerskom poslu ubaci oružje, a koje bi se kasnije pripisalo ”teroristima”, rušiocima ustavnog poretka. Upravo je za ovu akciju Sinđelić angažovao Mirka Velimirovića, švercera oružjem sa KiM. Velimirović, NA SAMOM POČETKU afere nije učestvovao u pripremi montaže. On je tek u kasnijoj fazi postao jedan od vodećih ”glumaca”, saradnika ANB-a i Tužilaštva, spletom okolnosti koje će biti opisane.

Dakle, Sinđelić je ugovorio ”posao” u kom je Velimirovićova uloga bila nabavka oružja na KiM i dopremanje švercerskim kanalima do Crne Gore. Velimirović potpuno odgovara željenom profilu – ima titulu četničkog vojvode, a uz to se i bavi švercom oružja. Naprosto – idealan! Da je sve išlo kako je zamišljeno u krugu režisera ”državnog udara”, Velimirović bi bio uhapšen u predvečerje izbora, a oružje bi bilo prikazano kao krunski dokaz ozbiljnosti prijetnje sa kojom se Crna Gora navodno suočila.

Za posao nabavke nekih 15 automatskih pušaka i nešto municije, Sinđelić je opredijelio 30000 evra, a Velimiroviću je potcrtano da je to oružje za potrebe kriminalnih klanova u Crnoj Gori, prije svega u Baru i Kotoru.

Pored toga, Sinđelić traži od Velimirovića da mu pomogne, da preko svojih veza u četničkom pokretu u Srbiji, pošalje određen broj ljudi srpske patriotske provinijencije, kako bi ”pomogli nekim njegovim prijateljima u Crnoj Gori” za organizaciju nekog anti-NATO skupa. Sinđelić je ovaj zahtjev Velimiroviću postavio kao ”usputni”, ali i za njegovo ispunjenje je obećao ozbiljnu finansijsku podršku.

Sinđelić namješta Velimiroviću ”preko svojih veza” u Podgorici ”sigurnu” kuću za skladištenje oružja na Starom Aerodromu. Upućuje ga da preuzme ključeve i ”pogleda” kuću da li je dovoljno dobra i bezbjedna. Ispostaviće se da je to kuća visokog policijskog funkconera, tadašnjeg šefa kriminalistike za Podgoricu, Siniše Stojkovića.

Velimirović dolazi u Podgoricu u avgustu 2016, uzima ključeve od ”šteka” i vraća se na KiM u potrazi za oružjem. Jedno vrijeme zaista pokušava da nađe ugovorenu količinu oružja, ali bez uspjeha. Informacija o njegovom raspitivanju i traganju za oružjem dolazi i do tzv. kosovskih bezbjednosnih struktura, pa izvjesni Seljimaj šalje inicijalnu informaciju i srpskoj i crnogorskoj policiji da pojedini pripadnici ”ravnogorskih organizacija” sa KiM pokušavaju da kupe automatsko oružje koje planiraju da prebace na teritoriju CG. Otud Aleksandru Vučiću priča o informacijama koje je crnogorskoj policiji dostavio izvjesni Seljimaj.

Kako vrijeme prolazi, a Velimirović ne uspijeva da kupi tražene količine, a time ni da dopremi dogovoreno oružje., Sinđelić pojačava pritisak. Međutim, Velimirović, iako bez rezultata, ne pokazuje ni najmanji entuzijazam da vrati novac. Počinje da razmišlja o čvrstom alibiju kako bi zadžrao novac, ali se i zaštitio od eventualne odmazde od strane Sinđelića. Tako mu se rađa ideja da mu je najbolje da ”padne” u ruke crnogorske policije prije samog ”izvršenja djela”. Proračunato ide na to da bude uhapšen u pripremi dopremanja oružja, ali bez konkretnog djela. Time ocjenjuje da će odgovarati samo za namjeru, ali ne i izvršenje. I tako odlučuje da ”otkuca” sam sebe. Preko posrednika, dostavlja informacije crnogorskoj policiji podatke o namjerama ”izvjesnog Mirka Velimirovića” za šverc oružja. U dostavljenoj informaciji se pominje količina oružja, kuća na Starom Aerodromu i za čije potrebe se oružje nabavlja. Jasno je, cilj Velimirovića je da bude uhapšen prilikom sledećeg ulaska na teritoriju Crne Gore, čime bi on stekao alibi za neuspjeh akcije kod Sinđelića.

Službenik crnogorske policije kojem su dostavljene Velimirovićeve informacije uredno pravi operativnu bilješku kojapotom, redovnim putem, dolazi do Specijalnog policijskog tima, na ruke Dragana Radonjića. I tad nastaje panika u redovima režisera ”državnog udara”! Režiseri shvataju da je originalni plan propao, da je Velimirović ovim aktom potpuno iskočio iz zamišljenog scenarija i pokušavaju, na brzinu, da osmisle novi plan sa istim ciljem.

Tad je pokrenuta opsežna akcija u ANB-u kako bi stupili u kontakt sa Velimirovićem na KiM, a prije njegovog planiranog dolaska u Crnu Goru. Potrebno je bilo, prije svega, spriječiti da Velimirović ”padne” u ruke ”regularne” policije i da se pred njima ”zakuca” iskazom u kom se nijednom riječju ne pominje bilo kakav ”državni udar”. Službenici ANB-a dolaze do Velimirovića, stavljaju mu do znanja da već duže vrijeme navodno prate i njega i ”opasnog kriminalca” Sinđelića, te da Sinđelić ima ozbiljnije namjere od pukog šverca oružja. Velimiroviću već tada nude uslovnu slobodu u zamjenu za kooperativnost, kao i način za odbranu lične časti onom smiješnom pričom o “mojkovačkoj žrtvi”. Tako režiseri pored jednog ”glumca” (Sinđelića) u montaži, nevoljno dobijaju i drugog (Velimirovića). Naravno, Velimirović ne zna, a vjerovatno i ne sluti da je Sinđelić takođe ”glumac”, već prihvata da učestvuje u kompletnoj namještaljci, navodnom hvatanju Saše Sinđelića.

Ipak, režiseri shvataju da imaju problem sa originalnom operativnom bilješkom u kojoj nema ni riječi o državnom udaru, ali ima oružja koje je namijenjeno za potrebe kriminalnih klanova u Baru i Kotoru. Podsjetimo, taj dokument dolazi od dijela polcije sa kojim se Specijalni policijski tim gleda maltene ”preko nišana”, pa je bilo neophodno da se njen originalni sadržaj prekrije nekim novim ”saznanjima”.

Stoga, Velimirović se upućuje 12.10. ka Crnoj Gori sa namjerom kako bi dao unaprijed definisani iskaz pred policijom. Dovode ga u Podgoricu i potcrtavaju da traži Jovicu Rečevića, komandira podgoričke policije, kako bi isključivo njemu dao svoj iskaz. S obzirom na tip priznanja i na regularne procedure, u normalnim okolnostima, Velimirović bi mogao najviše da dopre do šefa kriminalistike za Podgoricu. A to je, podsjećamo, bio Siniša Stojanović. Međutim, to bi bila vrlo zanimljiva situacija sa elementima ozbiljnog konflikta interesa, jer bi Velimirović morao u iskazu da objasni kako je kuća u koju je planirano smještanje oružja upravo kuća Siniše Stojkovića na Starom Aerodromu. Iz tog razloga, Velimirović se upućuje direktno kod Rečevića, a ovaj ga kao ”izuzetnog” gosta prima u svom kabinetu. Potcrtavamo ovaj kuriozitet da komandir policije prima u svom kabinetu čovjeka koji je došao da saopšti svoje informacije na prijavnici u stanici policije. Tu mu Velimirović prepričava naučenu priču o ”državnom udaru”, svojoj ulozi u tome i ”velikoj žrtvi” koju će podnijeti kako bi Crnoj Gori vratio ”mojkovački dug”. Ono što je interesantno je da je čak i u toj službenoj bilješci Velimirović eksplicitno naveo da on nije u STANJU DA NABAVI ORUŽJE.

Takođe, ova zabilješka je zavedena 13. 10. 2016, dakle dan nakon što je obavljen razgovor sa Rečevićem, a posebno djeluje neshvatljivo da je pravljena ”zabilješka” kao da se radi o ”operativnim saznanjima”, umjesto punog zapisnika iskaza koji je dao Velimirović.

Šta se desilo sa originalnom operativnom bilješkom u kojoj nema ”državnog udara”?

Kako smo već istakli, Velimirović je došao kod Rečevića da prebriše ”tragove” prethodne policijske bilješke, a koja ne ide u osmišljenom pravcu ”državnog udara”. Ta originalna operativna bilješka se drži u fioci Specijalnog tima sve do dana do kad je Velimirović došao u Crnu Goru na rzgovor sa Rečevićem, tačnije 12. 10 2016. Tek tada se ona ”obrađuje” i šalje ka tužiocu.

Međutim, kako se priča o švercu oružja za ”kriminalne klanove u Baru i Kotoru” nimalo ne uklapa u zamišljeni scenario, u ”obrađenoj” operativnoj zabilješci se ubaca i rečenica o korišćenju istog oružja ”za poznate kupce” za stvaranje nereda na dan izbora i neposredno nakon tog dana, a koje nema u originalu.

Velimirović kao glumac u tužilačko-obavještajnoj farsi

Velimirović, nakon 12. 10. 2016. igra u potpunosti po notama Tužilaštva i ANB-a. On prihvata da ”navlači” Sinđelića u ”prisluškivanim” razgovorma, ne znajući da i Sinđelić takođe, kao i on, učestvuje u režiji. Dakle, Velimirović je sve vrijeme ubijeđen da pomaže crnogorskoj policiji i tužilaštvu da raskrinkaju i na kraju uhapse ”opasnog kriminalca” Sinđelića. Jedna od posebno komičnih epizoda te montaže je i ona u kojoj je otkriveno kako tužilac-policajac suflira Velimiroviću kako da razgovara sa budućim svjedokom-saradnikom Sinđelićem.

Pošto Sinđelić igra svoju igru i nastavlja ”pritisak” na Velimirovića da mu pokaže slike kupljenog oružja, onda Specijalno policijsko odjeljenje, u organizaciji Vladana Lazovića, obezbjeđuje Velimiroviću iz policijskog depoa 15 automatskih pušaka. Velimirović to fotografiše. U reversu od 13. 10. 2016. se vidi da su puške koje je Paja fotografisao, kako bi ih pokazao Sinđeliću, uzete i vraćene isti dan.

Nakon ovog preuzimanja pušaka iz policijskog magacina, izdat je i drugi revers 14. 10. 2016, ali za 45 automatskih pušaka, a koje su vraćene 16. 10. 2016. Međutim, te puške su uzete iz policijskog magacina da posluže kao kao potpora konstrukcije o ”silini terorističkog udara” na Crnu Goru, a prvenstveno kao klopka za Bratislava Dikića.