Dan sjećanja na Srebrenicu nakon usvojene Rezolucije u UN-u: Nema pomirenja, niti povjerenja, samo zagrebane stare rane

Ove godine Dan sjećanja na zločin u Srebrenici obilježava se prvi put posle usvajanja rezolucije u Ujedinjenim nacijama, a istoričari smatraju da ona nije doprinijela stvaranju poverenja i pomirenja, već da je „zagrebala stare rane“.

Istoričar Nemanja Dević smatra da su koraci koji vode pomirenju, da se ukaže na dobre primjere, i da se kaže da je u ratu bilo zločina na sve tri strane.  On je ocijenio da taj dokument nije donijet zarad izgradnje mira i povjerenja posle 30 godina od događaja u Srebrenici i da ima za cilj da još više produbi konflikte.

„Kada dolazi do ovakvih rezolucija, koje su po pravilu političke, pitanje je da li one u sebi sadrže težnju da doprinose boljem odnosu između zajednica“, rekao je Dević.

On smatra da rezolucija ima dvojaku poruku i negativnu ulogu u daljoj izgradnji poverenja i pomirenja u BiH i ističe da se u Srebrenici nije dogodio genocid.

„Da je bilo genocida mislim da bih bio prvi istoričar koji bi jasno stavio do znanja i solidarisao se sa bošnjačkim žrtvama kao što se solidarišem, govorim u svoje ime, sa svakom žrtvom tog zločina. Neki od njih će biti sada ukopani u Potočarima. To su teške porodične priče. Ali da je bilo namjere da se uništi čitava jedna nacija, toga nije bilo. Jedini genocid koji se desio u 20. vijeku na Balkanu, u bivšoj Jugoslaviji, desio se nad srpskim narodom u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od 1941. do 1945. godine“, naglasio je Dević.

Povodom nedavnog obilježavanja dana sjećanja na stradanja Srba u Podrinju u Bratuncu kome su prisustvovali gotovo samo predstavnici Srba i na pitanje odakle takve razlike u obilježavanju tragičnih događaja, Dević kaže da je više puta, kada je govorio o žrtvama građanskog rata, kazao da „naša suza nema roditelja“.

Kako kaže, ne može i ne treba da se očekuje pravda ni u Sarajevu, ni u Briselu, ni u Vašingtonu već treba da se uradi popis žrtava i da se daju prava i adekvatne satisfakcije porodicama žrtava, a potom da se ta istina o stravičnom stradanju u području istočne Bosne i Podrinja u Prvom svjetskom ratu, Drugom svjetskom ratu i devedesetih raširi do sunarodnika, da svi znaju šta se tamo desilo i to će, kako dodaje, biti veliki iskorak u odnosu na prethodnu praksu.

„Pokazalo se da mi ne znamo koliko nas nema, nismo popisali svoje žrtve u 20. veku. Zato danas nekako Srebrenica postaje jedna od naših crvenih linija i jedan od najmanjih zajedničkih sadržalaca za okupljanje. Svaki civilizovan normalan Srbin će vam reći da je tamo došlo do zločina, ali da nije došlo do genocida. Ni po jednom kriterijumu“, rekao je Dević.

Dević kaže i da je nemoguće uporediti stradanje u Srebrenici sa nekim drugim zločinima iz 20. vijeka poput Holokausta i genocida u Ruandi.

„Ti događaji su neuporedivi ma koliko neko danas politički pokušavao da konstruiše i pravi paralele između Jevreja, između Bošnjaka u Srebrenici, između Ruande. U Ruandi je ubijeno 800.000 ljudi u genocidu. U Srebrenici je na različite načine, što poginulih u borbi, što strijeljanih nakon zarobljavanja, negdje se smatra oko 8.000 žrtava. To je čak gornja granica. Između 800.000 i 8.000 je velika razlika“, ukazao je Dević.

On napominje da nije stvar u tome da li se govori iz Beograda ili iz nekog drugog centra već je to, kako kaže, stvar istorijske istine.

Na pitanje kojim putem do pomirenja u regionu među narodima, Dević je upitao da li je iko čuo za selo Baljvine kod Mrkonjić Grada, te objasnio da je to mesto u kome su do 1991. godine, do poslednjeg popisa, živjeli u jednom dijelu sela Srbi, u drugom dijelu sela muslimani, kasnije Bošnjaci i da niko u međusobnim sukobima nije poginuo tokom rata.

Marković: Kultura sećanja ne bi trebalo da se zasniva na mržnji

Istoričar Predrag Marković ocijenio je danas, povodom obilježavanja 29. godišnjice zločina u Srebrenici, da je Dan sjećanja legitimno pravo bošnjačkog naroda da pamti svoje žrtve, ali da kultura sećanja ne bi trebalo da se zasniva na mržnji kao i da je rezolucija o Srebrenici usvojena u UN dodatno zavadila ljude u regionu i „zagrebala stare rane“.

„Dan sjećanja je legitimno pravo bošnjačkog naroda da pamti svoje žrtve, ali problem sa tim je što oni čitavu svoju kulturu sećanja zasnivaju na mržnji i na nekoj vrsti pozivanja na osvetu. A vidjeli smo da se to ne završava dobro. Ako oni smatraju da je pola njihove države naseljeno genocidnim narodom, kako oni misle da zajednički grade budućnost“, ukazao je Marković za Tanjug.

On je dodao i za godišnjicu zločina u Srebrenici uvijek dođe do nekih provokacija i optužbi na račun Republike Srpske i Srbije, ali smatra da Srbija treba da odgovori dostojanstveno.

„Ne smije da se negira zločin u Srebrenici, niti da se relativizuje“, ocijenio je Marković.

Na pitanje kako vidi stanje u regionu posle rezolucije o Srebrenici, Marković je ocijenio da je ona jako štetna, da neće dovesti do pomirenja, već da je veoma zavadila ljude na Balkanu i „iskopala i zagrebla“ stare rane.

„I koliko je paradoksalna, vidi se po tome da predsjednik Evropskog savjeta Šarl Mišel i hrvatska vlada smatraju da je crnogorska rezolucija o Jasenovcu nepotrebno vraćanje u prošlost. Pa i Srebrenica je vraćanje u prošlost. Znači, jedanput vraćanje u prošlost odgovara, kao humanistička deklaracija, drugi put kažu da je to nepotrebno vraćanje u prošlost. Jer po čemu je deklaracija o Jasenovcu drugačija od deklaracije o Srebrenici?“, upitao je Marković.

U kontekstu takve reakcije na crnogorsku deklaraciju, on je istakao da treba pitati i Mišela i hrvatsku vladu da li oni brane NDH, pošto je, kako podsjeća, Evropska unija nastala na antifašizmu.

„Da li se sad oni zalažu da se zaborave zločini NDH, koji su među najvećima u Drugom svjetskom ratu? U tom smislu, već sto puta je rečeno da rezolucija o Srebrenici nema dobre strane i ona neće imati velike posljedice“, rekao je Marković.