Društveni problem, ali puni budžet

Kockanje je veoma rasprostranjeno u državama regiona, godišnje se (ne)zakonito obrnu milijarde eura, a liječenje zavisnih od igara na sreću postala je uobičajena pojava.

U Javnoj ustanovi za smještaj, rehabilitaciju i resocijalizaciju korisnika psihoaktivnih supstanci “Kakaricka gora”, koja se bavi i drugim oblicima zavisnosti, od 2020. godine na tretmanu liječenja zavisnosti od igara na sreću bilo je 40 klijenata.

U prvoj godini – 2020. imali su pet pacijenata kod kojih je registrovana zavisnost od kocke. Ta brojka je postepeno rasla, tako da ih je prošle godine bilo 11, a sada ih je 10 na tretmanu.

Prema nezvaničnim podacima iz udruženja priređivača igara na sreću, postoji oko 100 hiljada naloga za online klađenje. Kažu i da ista osoba može imati više naloga kod različitih kladionica, ali i da ima naloga koje su otvorili stranci. Gruba procjena je da češće ili povremeno u nekom obliku igara na sreću učestvuje 15 do 20 odsto punoljetnih osoba.

Ministarstvo finansija je počelo pripreme za izradu novog zakona o igrama na sreću, gdje je pozvalo i udruženja priređivača da daju svoje sugestije. Značajan dio novog zakona odnosiće se prevenciju zavisnosti od igara na sreću.

Vlada je formirala i Koordinaciono tijelo za zaštitu i unapređivanje javnog interesa u oblasti priređivanja igara na sreću, čiji je član i direktor ustanove “Kakaricka gora” Marko Čađenović. Njeni članovi učestvovaće i u pripremi budućeg zakona.

“Kada je u pitanju budući zakon stava smo da bi trebalo regulisati udaljenost objekata igara na sreću od vaspitno-obrazovnih institucija, pojačati kazne za nepoštovanje zabrane kockanja maloljetnih lica. Takođe, smatramo da bi trebalo da se promijeni način reklamiranja. Nije dovoljno da samo piše sitnim slovima da kockanje možem izazvati bolest zavisnosti i da je zabranjeno igranje igara na sreću za mlađe od 18 godina, već treba izbjegavati emitovanje reklama u vrijeme prikazivanja emisija koje gledaju mlade osobe”, saopštili su “Vijestima” iz ove ustanove, navodeći da je potrebno bolje osmisliti prevencije i kontrole kod online klađenja za koje smatraju da je više rizično.

Ova javna ustanova od jula 2020. godine ima saradnju sa Udruženjem priređivača igara na sreću “Montenegro Bet” sa kojim su tada potpisali ugovor o sprovođenju projekta edukacije zaposlenih pod nazivom “Neka igra ostane igra – prevencija patološkog kockanja”.

“Stručni tim Javne ustanove zaposlenima kod priređivača sproveo je stručna predavanja na temu bolesti zavisnosti, prepoznavanja patološkog kockanja i adekvatnog pristupa u pružanju adekvatnih informacija”, naveli su iz ove ustanove.

Njihov stav je da kao relevantna institucija koja se bavi problematikom kockanja treba da bude uključeni u sve aktivnosti koje se tiču ove teme.“Potrebno je još više edukovati javnost o opasnostima koje nastaju kockanjem kako za pojedinca, tako i za cijelo društvo”, smatraju iz ove institucije.

Srbija druga u Evropi po broju kockarnica

Prema podacima Udruženja priređivača igara na sreću, u Srbiji ima 2.900 sportskih kladionica, što je tri puta više posmatrano po glavi stanovnika nego što je to slučaj u Italiji, pet puta više nego u Velikoj Britaniji, ili čak šest puta više nego u Španiji.

Ovo Srbiju stavlja na drugo mjesto u Evropi što se tiče broja kockarnica i kladionca po glavi stanovnika.

Nedavno je predsjednica beogradskog odbora Stranke slobode i pravde Mila Popović izjavila da se u Beogradu nalazi 1.440 kladionica, te da su mnoge u neposrednoj blizini škole, što je protiv zakona.

Na Zelenom vencu u Beogradu, na primer, ima pet kladionica u nizu, iako je Zakonom o igrama na sreću propisano da moraju da budu na rastojanju od najmanje 100 metara, i kad prošetate bilo kojim durgim gradom u Srbiji po lokalima duž ulica dominiraju kladionice i kockarnice.

Jelena Manojlović, psihoterapeut iz SOS centra za prevenciju i liječenje patološkog kockanja, tvrdi da je broj kladionica u Srbiji znatno veći od onog koji Udruženje priređivača igara na sreću navodi i da iznosi oko šest i po hiljada, ali, kako kaže, ne postoji zvanična statistika o broju patoloških kockara u Srbiji.

“Za taj podatak se uzima prosjek Svjetske zdravstvene organizacije po kome od 0,5 do 1,5 odsto stanovništva neke zemlje ima problem sa kockom, s obzirom da imamo oko šest i po hiljada kladionica i 3.500 osnovnih i srednjih škola možemo da govorimo o tome koliki je kocka problem u Srbiji”, priča Manojlović.

Dakle, ako uzemo u obzir ovaj prosjek Svjetske zdravstvene organizacije u Srbiji ima oko 100.000 ljudi zavisnih od kocke.

“Onlajn klađenje je sada takođe vrlo popularno i na gotovo svim trafikama u Srbiji možete uplatiti dopunu za nalog na nekom od kladioničarski sajtova”, priča Manojlović.

Ona dodaje i da su reklame za kladionce u Srbiji koncipirane tako da privuku nove kockare, pa tako imamo bonuse dobrodišlice i besplatne “spinove” za “početnike”.

“Svuda oko nas su reklame za kladionice, ne samo na sportskim kanalima, bukvalno usred filma vi imate reklamu za kladionicu, i sve je predstavljeno kao lijepo i sjajno i da je dobra atmosfera i super ekipa u kladionicama”, kaže Manojlović.

Iz njenog profesionalnog iskustva koje, kako kaže, traje već 17 godina, djeca u Srbiji počinju da se kockaju već u periodu između sedmog razreda i prve godine srednje škole.

Prema odredbi Zakona o igrama na sreću, udaljenost kladionice ili kockarnice od obrazovnih ustanova ne smije biti manja od 200 metara. Na mnogim mjestima se ova odredba krši.

“Iako je po zakonu kockanje dopušteno samo punoljetnima, taj zakon se ne sprovodi dovoljno dobro, ili se djeca jednostavno dovijaju da im neko stariji uplati tiket ili ukradu lične karte roditeljima i otvore onlajn naloge”, priča Manojlović.

Naglašava da je jako bitno da ljudi shvate da je kocka porodična zavisnost koja ne “uzima danak” samo kockaru nego i cijeloj njegovoj porodici.

“Nažalost kocka još uvijek nije priznata kao adekvatna bolest zavisnosti u Srbiji, ljudi uglavnom ne prepoznaju da je to problem zavisnosti, nego tek poslije drugog ili trećeg zelenaškog duga to shvate i onda traže pomoć”, objašnjava Manojlović.

Ekonomista Božo Drašković navodi da toliko kladionica u Srbiji zahtijeva investicije od preko 70 miliona eura za uređivanje prostora, plus za zakup, koji je procijenio na oko osam miliona eura godišnje.

“Ako zapošljavaju bar po tri radnika po kladionici – to je godišnji rashod još od 40-ak miliona eura. Bez ikakvih drugih troškova to je rashod od oko 150 miliona eura godišnje za kladionice u Srbiji. Ako stalno niču nove, to znači da je veoma isplativ biznis koji donosi profit”, kaže Drašković.

Sa druge strane, društveni aspekt ovoga je, kako on objašnjava, da ljudi očekuju da će zaraditi na kocki. Kod svih kladionica rizik da neko dobije ne može biti veći od desetak odsto.

“Poenta je da država to dozvoljava, naročito blizu škola. Podstiče kulturu kockanja, koja je društveno neprihvatljiva. Nije sve prihvatljivo iako ima tržišno opravdanje. Država bi morala više da reguliše i dodatno poreski optereti kladionice kako bi se smanjio njihov broj. Na primjer, da oporezuje promet, a ne dobit”, zaključuje Drašković.

Svaka igra, ali svaka ne dobija

Nijedan biznis u Bosni i Hercegovini nakon rata nije doživio tako vrtoglavi uspon kao što su to, kako im tepamo, igre na sreću, a tačnije kocka i kockanje.

Nedavna sociopsihološka istraživanja su pokazala da su uglavnom stres, siromaštvo i nezaposlenost glavni razlozi zašto neko pokušava da pronađe izlaz, odnosno da prividno pobjegne iz situacije u kojoj se nalazi ili da se preko noći obogati.

A građani Bosne i Hercegovine izgleda iz tih razloga – pod stresom, siromašni i nezaposleni – svake godine u kladionicama potroše na milione povodeći se onim šibicarskim pravilom – svaka igra, svaka dobija. Stoga ne čudi da je ukupan promet svih sportskih kladionica u Federaciji BiH, prema zvaničnim podacima, u 2023. godini bio zapanjujući – 1.721.693.504 KM (više od 850 miliona eura), a ukupna isplata dobitaka oko 1,5 milijardi.

Zanimljivo je i to da se oko 1,25 milijardi odnosilo na dobitke ispod stotinu maraka na koje se ne plaća porez na dobitak, a tek oko 250 miliona je oporezovano. Tako je, prema podacima Porezne uprave FBiH, porez na dobitak iznosio oko 25 miliona KM.

Kad se pogledaju sve ove cifre i onako laički uporede sa državnim budžetom koji je iznosio 1,7 milijardi, jasno je da se tu (ne)zakonito obrću milioni i da je ovo zlatna koka. Zato i ne čudi da federalna vlast, a posebno HDZ BiH, godinama ne žele da se izmijeni Zakon o igrama na sreću odbijajući oporezivanje svih kladioničarskih i kockarskih dobitaka, iako je to Porezna uprava FBiH u nekoliko navrata potencirala. Njihov prijedlog je da se svi dobici oporezuju porezom na dohodak po stopi od 10 posto koliko iznosi i porez na dohodak svih zaposlenih i da se sve igre na sreću jednako oporezuju. No, to nije prošlo.

I nekadašnji zastupnik u Federalnom parlamentu Ramiz Meša je svojevremeno tražio izmjene i dopune zakona, upravo da bi se zarada od ovog biznisa stavila pod kontrolu te da bi se kladionice uključile i u borbu protiv ovisnosti. Ali ništa ni od toga… A Meša je tražio i poštivanje postojećeg zakona u kojem stoji da kladioničarski objekti moraju biti najmanje 100 metara od vjerskog, obrazovnog i kulturnog objekta.

“Kada sam se aktivnije bavio ovim pitanjem, u USK-u napravljeno je jedno istraživanje da se vidi koliko objekata ne ispunjava tu zakonsku obavezu. Slovom i brojem je bio 231 objekat. Zanimljivo je da je u USK-u bio registrovan 231 prodajni objekat. Znači, nijedan objekat ne ispunjava tu zakonsku obavezu”, kazao je i podvukao još jednom da je adekvatan zakon prijeko potreban.

“Nažalost, nema tu političke volje. U suštini ne treba da izmišljamo toplu vodu, nego samo da primijenimo pozitivna iskustva iz drugih država u okruženju. Mislim da bi to donijelo puno veće efekte kako finansijske tako i socioekonomske u smislu ako smo zakazali kao društvo u kojem se klade generacije od 7 do 77, pa barem na neki način da se kladionice uključe u borbu protiv ovisnosti”, ističe on.

S druge strane, manji bh. entitet, barem prema izvještaju Republičke uprave za igre na sreću, se ponosi time što su zakonske odredbe koje su usvojene 2019. omogućile značajno povećanje discipline u primjeni propisa od strane priređivača igara na sreću u RS-u.

“Zakon o igrama na sreću obezbijedio je mnogo napredniji sistem kontrole rada i poslovanja priređivača igara na sreću, prije svega uvođenjem potpune online kontrole poslovanja priređivača i to posredstvom računarskog sistema, kojim se sprečavaju bilo kakave malverzacije”, kažu iz ove Uprave.

Zahvaljujući tome ukupan prihod od naknada za priređivanje igara na sreću, nagradnih i zabavnih igara i poreza na dobitak u Republici Srpskoj u 2023. godini iznosio je 124.171.150 KM, što je za 32 odsto više u odnosu na 2022.

Lani u kasi 22,3 miliona, ove godine očekuju 35

Državni crnogorski budžet je prošle godine od koncesija za igre na sreću prihodovao 22,3 miliona eura, a od početka ove godine na snagu su stupile izmjene dijela zakona kojim su uvećane naknade i koji bi konačnu sumu trebalo da povećaju na očekivanih 35 miliona.

Prema podacima iz prošle godine, 18 priređivača je registrovano za kladioničarske igre, a ukupan broj kladioničarskih mjesta bio je tačno hiljadu.

Za igre na automatima i elektronskim ruletima registrovano je 25 priređivača koji su imali 153 automat kluba.

Dva priređivača su imala ukupno tri kazina, dok je igre na sreću preko interneta organizovalo 13 priređivača.

Priređivači igara na sreću imaju ukupno oko tri hiljade zaposlenih.

(Vijesti)