“Don Milo se umorio od mafijaškog posla, pa bi da postane Patrijarh crnogorske crkve”

Piše: Drago Pilsel

Poznati i utjecajni bosanski fratar, osobito zbog mirovnoga rada (ime mu neću navesti jer mi je poslao privatnu poruku) smatra da sam se, u slučaju iskazivanja stava o događanjima u Crnoj Gori “izravno stavio na velikosrpsku stranu”.

Kaže da je Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori “velikosrpski projekt”. Taj mi fratar imputira da ne poznajem razloge raspada Jugoslavije, da negiram genocid nad Hrvatima, Bošnjacima i Albancima i da postoji veliki ponor među nama, ponavljam, jer ne priznajem i ne razumijem velikosrpsku ideologiju.

Njegovo pismo sam doživio kao jednu u nizu poruka u kojima se naglašavaju sljedeće moje obiteljske i seksualne karakteristike: da sam Amfilohijevo kopile i da sam Vučićeva kurva.

Pošto sam već navikao na razočarenja, nisam napravio veliku dramu nakon “mirotvornog diskursa” dotičnog fratra o mojoj malenkosti: konstatirao sam da je naše prijateljstvo okončano (a moglo bi se obnoviti tek ako odustane od toga da me naziva četnikom i velikosrbinom i ako bi se zbog toga, naravno, ispričao). Da stvar dobije neku simboliku, odfrendao sam ga i na fejsbuku.

Ponavljam, nisam napravio tom fratru veliku dramu, ali to ne znači da njegov necivilizirani i nekršćanski nasrtaj ne zaslužuje osvrt jer­ – jesam li ja četnik? Ako je Miljenko Jergović nekima onomad postao četnik, onda je moguće da sam i ja četnik. Jesam li pak velikosrbin?

Ako je ta etiketa cijena mog prijateljstva s mitropolitom Porfirijem Perićem ili vladikom Jovanom Ćulibrkom, ili pak što sam pozitivno potaknut i motiviran da se usavršavam čitanjem teoloških radova vladike Irineja Bulovića (osobito njegove impresivne doktorske disertacije obranjene 1980. u Ateni, a objavljene lani u Novom Sadu na našem jeziku), zato što sam se više puta našao s patrijarhom srpskim Irinejem (a onda i dobio i dao u javnost njegova pisma papi Franji gdje osporava Stepinca) ili zbog toga što sam odlučio doktorirati na Pravoslavnom teološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu (nakon čeka planiram obraniti još jednu disertaciju na Univerzitetu u Sarajevu), onda u redu – neka budem velikosrbin pa ću onda postati i velikobošnjak.

Čini se, očito, uzaludno da ponavljam sve što sam pisao o situaciji u Crnoj Gori, da je komunistička crnogorska vlast gotovo satrala pravoslavnu crkvu u toj republici, da je Amfilohija 1990. dočekalo jedva dvadesetak prestravljenih i izmućenih svećenika i monaha (danas ih je preko 600, s monahinjama), da su manastiri bili pretvoreni u štale krcate balegom, da su na tisuće pravdoljubivih crnogorskih komunista išli kamenovati manastir na Cetinju, da, da, da… Jer rečeni fratar sve zna, sve mu je jasno, dobar je on i oštar sudac pa je tako sudjelovao u kažnjavanju i u protjerivanju važnog i dragog nam franjevca.

Dižem glas protiv nepravednog Đukanovićevog Zakona

To što dižem svoj glas protiv nepravdenog Đukanovićevog Zakona, donesenog samo zato da se razvlasti SPC, ne znači da sam potpisnik svih Amfilohijevih izjava, pa tako ni onih na odru Zorana Đinđića.

To što se šalim na račun don Mile, koji se je možda umorio od mafijaškog posla pa bi pod stare dane želio postati patrijarh crnogorske crkve ne znači da negiram postojanje crnogorske nacije: to neki u SPC-u čine, ali ja ne. Osim toga, ja ne osporavam onim Crnogorcima koji bi željeli napraviti raskol, vlastitu crkvu (Dedeića, nekad vatrenog Miloševićevog Srbina, i njegovu skupinu ne nazivamo crkvom, to je cirkus), ali zna se u pravoslavlju kako se stvara crkva (to sam već pojasnio u mojim kolumnama, u svakom slučaju ne na tuđoj imovini, a svakako s vlastitim svećenstvom i vlastitom hijerarhijom!).

A rješenje nisu nacionalne crkve ili crkve s nacionalnim predznakom. Valjda vratiti naziv Pećka patrijaršija i u njoj će biti sve eparhije/mitropolije: od beogradske, preko crnogorsko-primorske do zagrebačko-ljubljanske i tako dalje.

Ali, zašto bih se ja trebao opravdavati idiotskom fratru koji u meni vidi četnika i velikosrbina? Radije neka progovori sam Milo Đukanović.

Predsjednik Crne Gore rekao je ovih dana za novinsku agenciju Franse-Pres da je Crnoj Gori potrebno da ima “sopstvenu pravoslavnu crkvu kako bi učvrstila svoj nacionalni identitet i suprotstavila se miješanju iz Srbije”.

Prema njegovima riječima, Crna Gora treba da ima “sopstvenu crkvu” kao način potvrđivanja svog nacionalnog identiteta. I brani to Đukanović izravnim zagovaranjem etnofiletizma (vjerskim nacionalizmom). Dakle tako.

“Vođeni smo nespornom potrebom da usavršimo duhovnu, društvenu i državnu infrastrukturu kako bismo ojačali svijest građana o sopstvenom identitetu”, rekao je on i dodao da bi u Crnoj Gori trebalo da postoji autonomna Pravoslavna crkva koja bi okupila sve pravoslavne vjernike, “kako pripadnike srpske, tako i pripadnike crnogorske nacionalnosti”.To da državna vlast “gradi crkvu” u 21. stoljeću, teška je budalaština. To da jedan bosanski fratar, koji se inače zalaže za odvajanje državnih i crkvenih poslova, to podržava, teški je kretenizam.

Đukanovićeva izjava o reagiranju SPC-a i trećine građana Crne Gore koji mirno prosvjeduju: “Varaju se moji protivnici ako misle da ćemo im učiniti uslugu i omogućiti im vlast bez izbora”, ravna je idiotluku Milorada Dodika koji je zalajao u bosanskohercegovačkom izdanju Večernjeg lista i kazao: “Ako se ne dogovorimo, od proljeća sljedeće godine više neće biti BiH. Ni Amerika nas neće zaustaviti”.

Riječi su to koje podsjećaju na grmljavinu topova i druge artiljerije Radovana Karadžića i Ratka Mladića postavljene oko Sarajeva u doba opsade glavnog grada BiH.

Izvor: Autograf. hr