Mitropolit Amfilohije: Milo je izdajnik Crne Gore, nema povlačenja niti zaustavljanja, idemo do Hristove pobjede!

Narod Crne Gore je vaskrsnuo. Dugo gušeni oganj vjere, zajedništva i bratske ljubavi u ljudima razgoreo se punim sjajem i ljepotom. Stav Episkopskog savjeta, sveštenstva, vjernika i građana koji učestvuju u litijama zato jeste da idemo do konačne, Hristove, pobjede. Nema povlačenja niti zaustavljanja. Naš narod – od djeteta do starca – vratio se sebi, a ta energija je nezaustavljiva.

– Crna Gora je u svojoj istoriji nekoliko puta iskusila bratoubilaštvo. Iskreno brinem što njene korijene prepoznajem u postupcima aktuelne crnogorske vlasti. Litije su mirne, a narod u njima ispoljava izuzetnu ljubav, toleranciju i pomirenje. Opasnost od sukoba vidim u najavljenom povlačenju policije, mogućim provokacijama, incidentima… Režim pokazuje toliku tvrdoglavost i agresivnost, da imam utisak da ne bi prezao ni od primjene nasilja. Učinićemo sve da se to izbjegne.

Vjerujete li da će najavljeni dijalog između SPC i države pomoći smirivanju situacije i otklanjanju izuzetno krupnih manjkavosti Zakona?

– Dobio sam pismo premijera Markovića kojim poziva na dijalog, ali o sprovođenju Zakona, što je nama neprihvatljivo. Crkvu neprekidno optužuju da jeste ili je bila protiv dijaloga. Na razgovore pozivamo od samog početka, još od sticanja nezavisnosti Crne Gore 2006. godine. Sveti arhijerejski sabor tada je osnovao Episkopski savjet u Crnoj Gori, a mitropolitu cetinjskom vratio titulu arhiepiskopa. Zajedno sa vraćanjem istorijskog statusa Mitropoliji crnogorsko-primorskoj tražili smo od države da se otvori i pitanje međusobnih odnosa. Istinske volje za to nije bilo. Sadašnja vlast jeste za dijalog, ali tako da mi budemo izvršioci njihove zamisli o obnovi identiteta Crne Gore. Zapravo, Mitropoliju vide kao nekakvu njihovu sektu, koja bi se uklopila u novocrnogorski identitet.

Ako ne na istoriji, tradiciji, vjeri, Crkvi, na čemu bi mogli da ga izgrade?

– Na plodovima marksističke revolucije i prekrajanju istorije. Oni evociraju komunističku mitologiju, a njihovi nadriistoričari falsifikuju istoriju sve do Jovana Vladimira. Pogledajmo samo slučaj poznatog vođe Božićnog ustanka Krsta Zrnova Popovića. Veličaju ga i podižu mu spomenik isti oni koji su ga i ubili 1947. godine. To ne mogu da razumijem nikako drugačije nego kao ispoljavanje starih kompleksa. Ne zaboravimo da su današnji vlastodršci u Crnoj Gori uništili i ono dobro što je komunizam ostavio – privredu, preduzeća, radna mesta… To su sve opljačkali i uništili.

Režimski ideolozi u pravdanju ideje o otimanju crkvenih dobara izuzetno žučno osporavaju tezu da je država u Crnoj Gori rođena u okrilju Crkve.

– Država je, kao što je poznato, zahtijevala od Crkve da se registruje, iako ni jugoslovenski zakon o odnosima sa vjerskim zajednicama iz 1977. godine, niti zakon Crne Gore iz 2006. godine to nije podrazumijevao za tradicionalne Crkve. Još 2012. godine podnio sam prijavu crnogorskom MUP-u u kojoj sam naveo da crkva postoji u Crnoj Gori od 4. vijeka i cara Konstantina. U toj prijavi naveo sam i da je u vrijeme diobe Crkve većina vjernika ostala vjerna Carigradu. U vrijeme Svetog Save Crkva je postala dio novoosnovane arhiepiskopije. Prelaskom zetskog mitropolita na Cetinje, u Crnu Goru, i zahvaljujući činjenici da su cetinjski mitropoliti bili i svetovni gospodari, Crna Gora je dobila svoju državnost. To mi daje za pravo da današnjim glavarima kažem da ja njih treba da registrujem, a ne oni mene. Oni su se tek sad pojavili, a ja sam tu osam vjekova.

Gdje je najvidljivije prekrajanje istorije?

– Sve što režim radi zasnovano je na lažima. Poništili su odluke Podgoričke skupštine, iako je ogromna većina ondašnjih Crnogoraca bila za prisajedinjenje Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Oni to danas tumače kao nestanak Crne Gore, iako zaboravljaju da je tada i Srbija nestala, odnosno izgubila svoje ime, a ne samo Crna Gora. Ideja o ujedinjenju sveukupnog Srpstva i obnovi Pećke patrijaršije je ideja kralja Nikole, a Podgorička skupština bila je svojevrsni izraz ovih stremljenja. Bez obzira na to, oni danas izmišljaju istoriju i mijenjaju i volju kralja Nikole. Istorija mi daje za pravo i da Mila Đukanovića nazivam izdajnikom Crne Gore, jer je Metohiju, sa kojom postoji organska veza, predao razbojniku sa Kosova Hašimu Tačiju, koji je sramota izuzetno patrijarhalnog i čestitog albanskog naroda.

Da li je temeljni ugovor, kakav su potpisale sve druge vjerske zajednice u Crnoj Gori, uopšte moguć uz ovakav zakon o slobodi vjeroispovijesti?

Problem je što se ovaj zakon odnosi samo na Srpsku pravoslavnu crkvu, jer su sve ostale vjerske zajednice svoje odnose sa državom uredila još prije usvajanja ovog propisa. Ne zaboravimo i da u ovom trenutku Zakon ima jaču pravnu snagu od ugovora o kome ćemo razgovarati, jer on ne bi imao karakter međunarodnog sporazuma, kakav je zaključen, na primjer, sa Vatikanom. Sve to kao na jedinu mogućnost ukazuje samo na povlačenje spornog zakona i otvaranje istinskog dijaloga između države i Crkve o njegovoj sadržini.

Marković naginje ka dogovoru, Milo demonstrira nedostatak volje za kompromisom

* Ima li vlast uopšte dobru volju da riješi krizu i pronađe rješenje?

– Po njihovim javnim reakcijama, ne bi se reklo. Imam utisak da je premijer Marković ponešto otvoreniji i da više naginje dogovoru, dok Đukanović otvoreno demonstrira nedostatak bilo kakve volje da se postigne kompromis. Išao je dotle da naše litije karakteriše „ludačkim pokretom“. Njega prate i saradnici koji Podgoricu porede sa Teheranom, a nas optužuju da Crnu Goru pretvaramo u pravoslavnu džamahiriju. Eto kakvoj dobroj volji možemo da se nadamo.

Kako vidite pokušaj osnivanja autokefalne crnogorske crkve, a to proklamuje vladajuća DPS?

– Zovu nas na dijalog, a neprekidno nam nameću odluku Kongresa Demokratske partije socijalista da prihvatimo ideju o nekakvoj autokefalnoj crkvi. Oni neosnovano tvrde da je crnogorska mitropolija prestala da postoji 1918. godine, posle Podgoričke skupštine, pa oni tobože žele da je obnove. Zaboravljaju pritom da su crnogorski mitropoliti još u vrijeme kralja Nikole imali cilj da obnove Pećku patrijaršiju u sklopu sveukupne obnove srpskog naroda. Današnja vlast se svega toga odriče. Kosova su se odrekli po ugledu na crnogorske komuniste Dušana Mugošu i Pavla Jovićevića, koji su po nalogu Josipa Broza željeli da sprovedu Balkansku federaciju, koju je Enver Hodža odbio.

(izvor: Novosti, foto: Novosti)