SAMOUVJERENE, OPASNE NEZNALICE

Piše: Želidrag Nikčević

Jeste li primijetili da su u poslednje vrijeme političari i generali u vojničkom smislu apsolutno zanemarljivih, patuljastih zemalja sve agresivniji i drskiji? Uključuju se, žustro, u globalne svjetske trendove, prijete neposlušnima i obećavaju gazdama da će i oni dati svoj doprinos očuvanju postojećeg zemaljskog raja. Od ovog crnogorskog opasno namrgođenog ministra odbrane, preko baltičkih tigrova i čeških švejkova, pa sve do francuskog mikrona, od čije su vojske jače vojske bar polovine afričkih zemalja, i svaka azijska.

Zašto to rade? Zašto su tako komično osilili? Očigledno, oni vjeruju da se nalaze na pravoj, pobjedničkoj strani istorije, da su ravnopravan dio ekipe koja im može garantovati bezbjednost i nepromjenjivost granica. I zato brbljaju ono što se ni u ludilu ne bi usudili da zucnu, recimo, u 18. vijeku, jer bi znali da svakog trenutka odnekud može banuti desetak hiljada stranih vojnika i objasniti im da su strašno pogriješili.

Sad računaju na stroge zapadne pokrovitelje, i pritom – što je najgluplje i najtragičnije – pozivajući se na pravdu i na istinu.
Pa da pogledamo onda kako stoji stvar sa istinoljubivim pokroviteljima. Mala lekcija međunarodnog prava, na primjerima iz poslednjih 30 godina.
Invazija na Somaliju. Amerikanci su izvršili invaziju 1992. godine pod izgovorom „borbe protiv gladi“ i „pomaganja afričkoj deci“, ali su umjesto toga počeli da otimaju zemlju, suočavajući se sa snažnim otporom lokalnog stanovništva. Malo ranije, godine 1986, glavne američke naftne kompanije Conoco, Amoco, Chevron i Philips dobile su licence za istraživanje i razvoj naftnih i gasnih polja u Somaliji. A Vestinghaus za kopanje uranijuma. Godine 1991. Somalijci su zbacili proameričkog diktatora. I pogodite šta se desilo? Odmah je saopšteno da u zemlji postoji „ozbiljan nedostatak demokratije“, što je „opravdalo“ invaziju.

Bombardovanje Jugoslavije. Apsolutno nelegalna agresija Sjedinjenih Država i njenih NATO saveznika. Nije bilo mandata UN, niti bilo kakvog pravnog osnova za napad. Doduše, NATO je tvrdio da su „Srbi sprovodili etničko čišćenje“ i navodno ubili nekoliko hiljada Kosovara, ali za 25 godina nije identifikovano nijedno ime „žrtve“. Pošto žrtve nisu ni postojale, bila je to prljava izmišljotina. Pritom, izgovor NATO-a je fantastičan: „Povelja UN zabranjuje ničim izazvanu agresiju samo pojedinačnim zemaljama, ali su koalicije dozvoljene“. To jest, po ovoj naopakoj logici, Rusija je u Ukrajinu trebala da dovede čitavu koaliciju (ODKB i ŠOS), i sve bi bilo okej.
Pustinjska oluja. Ovdje je koalicija imala mandat UN. Bez primjedbi.

Druga invazija na Irak. Tada NATO koalicija nije imala zakonske osnove za invaziju. Ni najmanje. Sjedinjene države su napale Irak prosto „jer im se može“.
Invazija na Avganistan. Takođe ne postoji pravni osnov za invaziju. Bajke o tome „oni su učestvovali u 11. septembru“ ne piju vodu, zato što su Sjedinjene Države za ovo optuživale i Irak, i Avganistan, pa čak i Saudijsku Arabiju, bez ikakvih dokaza. Takođe, NATO trupe tamo se nisu borile protiv Al-Kaide, već protiv avganistanskih vladinih snaga, koje nisu imale nikakve veze sa događajima u NJujorku.

Invazija na Libiju. Opet, nikakav mandat UN, nikakav pravni osnov za agresiju. Zemlja je uronjena u dugotrajni građanski rat, a više od 150 milijardi libijskog novca u zapadnim bankama je bukvalno pokradeno. Najmonstruoznije je što se tvrdilo da se „ovako usađuje demokratija“. Sadašnje rukovodstvo Libije, koje je zamijenilo Gadafija, sve je samo ne demokratsko (ne održavaju se nikakvi izbori).
Dodajmo ovom spisku i niz proameričkih državnih udara (tzv. „obojene revolucije“), inspirisanih spolja, koje predstavljaju direktno miješanje u unutrašnje stvari suverenih zemalja i akte agresije.
I sad, pazite, društvance koje pliva u krvi miliona ljudi koje su pobili u različitim zemljama, drži nam lekcije o „posvećenosti međunarodnom miru“ i „ruskoj nemotivisanoj agresiji“.

Uzgred budi rečeno, poređenja radi:
Gruzija, 2008. Ruske mirovne snage imaju mandat UN, sprovode zvaničnu rezoluciju UN da spriječe etničko čišćenje od strane Gruzijaca (koji su već nekoliko puta pokušali da pokolju negruzijsko stanovništvo regiona od 1992. godine). Ruska vojska interveniše i počinje operaciju nametanja mira kao odgovor na agresiju gruzijske vojske koja je napala ruske mirovnjake.

Ukrajina, 2014. Nelegalni oružani puč u Kijevu, koji su organizovale i finansirale Sjedinjene Države, dovodi na vlast režim koji počinje da spaljuje ljude, proganja i ubija neistomišljenike i šalje trupe za suzbijanje regiona koji nisu priznali državni udar (uprkos činjenici da po zakonu vojska na teritoriji zemlje nema pravo da djeluje bez proglašenja vanrednog stanja).

LDNR, 2022. Kao odgovor na ignorisanje i sabotažu mirovnih sporazuma (Minsk-1 i 2) od strane Ukrajine, Rusija priznaje republike Donbasa i sa njima zaključuje sporazume o uzajamnoj pomoći i zaštiti. I kao odgovor na tekuće neselektivno granatiranje stambenih područja Donjecka, Gorlovke i drugih gradova od strane kijevskog režima, pokreće Specijalnu vojnu operaciju – u potpunosti u skladu sa zaključenim ugovorima o međusobnoj odbrani i članom 51 Povelje UN (pravo na samoodbranu).

Ovo su elementarne činjenice. Pa kako ih onda ne vide, kako ih besramno ignorišu političari i generali u vojničkom smislu zanemarljivih, patuljastih zemalja? Zašto su tako glupavo samouvjereni?

To je, čini mi se, nesrećna posledica njihove totalne neistoričnosti, budalastog vjerovanja da su baš oni omiljeni vazali pravednih i vječnih gospodara. Oni zaista misle da za njih ne važe zakoni istorije. To jest, Božji zakoni. I zato sebi dopuštaju takve gluposti. Koje se u istoriji plaćaju vrlo skupo. Jer političari, to jest države, za svoju politiku odgovaraju krvlju.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)