Američki analitičar: „Crnogorska Korumpirana partija socijalista ubija zemlju“

On smatra da su motivi Đukanovića prilično transparentni, jer ekonomski gledano, novi zakon omogućava „Đukanovićevoj kleptokratiji da preuzme kontrolu nad stotinama nekretnina koje koristi Srpska pravoslavna crkva (SPC), istovremeno politički slabeći jedinu preostalu organizovanu instituciju u Crnoj Gori, koja je u stanju da predstavlja ozbiljnu prijetnju njegovoj vladavini.

„Vijesti“ su od Đukanovićevog kabineta tražile komentar na navode američkog magazina, ali nije odgovoreno.

Bardos ocjenjuje da je Đukanovićev plan da crkvene objekte bez ekonomske vrijednosti preda nekanonskoj organizaciji koja je pod njegovom kontrolom, a koju predvodi „odbačeni šarlatan koji voli udarati stare žene“.

„Međutim, trenutni protesti u Crnoj Gori samo su simptom sukoba koji je dugo u toku. Upadljivo je to što je najnovija članica NATO jedina bivša komunistička evropska zemlja koja nikada nije imala demokratsku tranziciju. Čak su i u Bjelorusiji i Rusiji komunisti bili bez vlasti bar jedan izborni ciklus. Ali Đukanovićeva vladajuća Demokratska partija socijalista (DPS), koja je samo preimenovana komunistička partija, neprekidno je na vlasti od 1945. godine“, navodi Bardos.

Dodaje da je Đukanovićev DPS bio na vlasti duže nego što su boljševici vladali Sovjetskim Savezom, a sam Đukanović je na vlasti duže nego što je bio Staljin.

„Đukanović je uspio da opstane na vlasti tako dugo da neprestano ponovo izmišlja sebe i mijenja se sa vremenom. Đukanović je 1991. godine, kao štićenik Slobodana Miloševića, naredio bombardovanje Dubrovnika. Ali danas u Vašingtonu ima ljudi koji Đukanovića nazivaju „višim državnikom“ i on je ugošćavan u vanjskopolitičkim salonima Vašingtona. Džo Bajden ga je 2014. godine dočekao u Bijeloj kući“, piše Bardos.

Prema njegovim riječima, iako je uživao toliku popularnost u Vašingtonu, Đukanović je Crnu Goru pretvorio u svoj feudalni posjed.

„U 2015. godini, uspjeh Đukanovića u pretvaranju Crne Gore u mafijašku državu doveo je do toga da ga je međunarodna grupa za borbu protiv korupcije proglasila „Čovjekom godine u organizovanom kriminalu“. Kao što je u obrazloženju nagrade navedeno, „ovo je nagrada za životno djelo“. Niko osim Putina nije vodio državu koja se toliko oslanja na korupciju, organizovani kriminal i prljavu politiku“, piše Bardos.

Navodi da je revizija banke porodice Đukanovića, koju je radio PrajsVoterhausKupers, otkrila jedan od mnogih mehanizama kojima je djelovala korupcija u Crnoj Gori.

„Prvo su deponovana javna sredstva kod Prve banke koja je potom davala kredite saradnicima Đukanovića i poznatim ličnostima organizovanog kriminala, poput Darka Šarića, istaknutog balkanskog trgovca drogom. Još jedna taktika bila je da Đukanovićevi saradnici preuzmu preduzeća u državnom vlasništvu, obezvrijede ih, a zatim ih proglase nesolventnim. Prema jednom izvještaju, do novembra 2015. godine 89 odsto preduzeća u državnom vlasništvu koja je Đukanović privatizovao su navodno bankrotirala“, piše Bardos.

Pored finansijske korupcije, Đukanović je, kako dodaje Bardos, koristio različita sredstva za nelegalni izborni inženjering da bi ostao na vlasti.

„Ove taktike su imale opseg od prevare birača do ucjene, demobilisanja potencijalnih opozicionih glasača, zastrašivanja, pretnji policijskim nasiljem i otvorene kupovine glasova. Organizacije za borbu protiv korupcije smatraju da je do 15 odsto glasova na izborima u oktobru 2016. bilo falsifikovano“, piše u tekstu.

Podsjeća se i na napade na nezavisne i kritičke medije „što je takođe bio zaštitni znak Đukanovićevog sistema vladavine“.

„Đukanović je jednom rekao da istraživačke novinare treba „istrijebiti poput miševa“, a neko je u Crnoj Gori jasno dobio poruku. U 2004. godini ubijen je urednik opozicionog lista „Dan“. U avgustu 2013. godine, istraživački novinar Tufik Softić bio je meta bombaškog napada. U decembru 2013. eksplozivna naprava detonirana je ispred kancelarija Vijesti, nezavisnog dnevnog lista u Podgorici. U oktobru 2015. godine, Jovo Martinović, novinar koji je pisao o organizovanom kriminalu u Crnoj Gori, bio je u zatvoru 15 mjeseci zbog izmišljenih optužbi za krijumčarenje droge. U aprilu 2018. automobil bomba eksplodirao je ispred kuće istraživačkog novinara Seada Sadikovića. U maju 2018. godine Olivera Lakić, novinarka koja izvještava o korupciji, ustrijeljena je ispred svog stana u Podgorici“, podsjeća se u tekstu uz napomenu da su svi napadi prošli nekažnjeno.

Navodi se i da su Đukanović i njegovi saradnici pribjegavali i raznim prljavim kampanjama protiv svojih protivnika, kao na primjer protiv civilne aktivistkinje Vanje Ćalović (MANS).

„Kao što je vidljivo iz gore navedenog, priroda Đukanovićeve vladavine kretala se od podmukle do korumpirane. Međutim, ponekad je to i bilo farsično. Pravi primjer toga viđen je u događajima oko takozvanog „državnog udara“ u Crnoj Gori u oktobru 2016. godine. Zapravo, priča o takozvanom ruskom pokušaju državnog udara postaje apsurdnija što se više analizira. Vrijedno je napomenuti, na primjer, da je navodni pokušaj puča bio bar treći takav „napad na državu“ koji se desio uoči izbora u Crnoj Gori posljednjih godina“, ocijenio je Bardos.

Dodaje da nakon 30 godina takve korupcije i prevare, crnogorska istraživanja javnog mnjenja razumljivo otkrivaju da raste nezadovoljstvo pravcem u kome je Đukanović vodio zemlju.

„U međuvremenu, Đukanović se suočava i sa drugim problemima. Bivši prijateljski zapadni diplomati pozvali su ga da ode, jedan od glavnih finansijara njegove stranke ga je prevario (i otkrio rašireno reketiranje u koje je uključena Đukanovićeva partija), i zahvaljujući sumnjivom kineskom zajmu od 1,5 milijardi dolara za kinesku infrastrukturu, udio duga u BDP-u sada je porastao na 80 procenata. Ako Đukanović ne vrati kredit, onda uslovi sporazuma omogućavaju Kini da potražuje crnogorsku teritoriju kao obezbjeđenje“, piše Bardos.

On smatra da se Vašington sada suočava s jednom od svojih višegodišnjih strateških i moralnih vanjskopolitičkih dilema.

„Pritiskom protiv njega sa svih strana, Đukanović će pribjeći sve očajnijim mjerama za ostanak na vlasti. To će zauzvrat izazvati sve veću konfrontaciju sa političkom opozicijom i civilnim društvom u zemlji“, navodi Bardos.

Prema njegovim riječima, Đukanović igra igru koju su poznavali svi beznačajni autoriteti širom svijeta – od latinoameričkih diktatora do despota sa Bliskog Istoka jednostavnim predstavljanjem Vašingtona lažnom dihotomijom da „to sam ja ili komunisti / Rusi / Iranci / itd.“ Takvi diktatori znaju da u Vašingtonu postoje oni koji će im pružiti podršku za hapšenje svojih političkih protivnika, progoniti nezavisne medije i na drugi način da napadnu bilo koju organizaciju koja može da ugrozi njihovu vladavinu“, kaže Bardos.

On ocjenjuje da Vašington sada ima dva izbora pred sobom, a jedan je nastavak podržavanja Đukanovićevog korumpiranog režima.

„Tokom protekle decenije, Vašington je dozvolio Đukanoviću da pridruživanje NATO-u zamijeni za demokratizaciju (da uzmemo jedan primer – ubrzo nakon što se Crna Gora zvanično pridružila NATO-u, Đukanović je obilježio ovu priliku čistkom u državnoj radioteleviziji i izbacivanjem nekoliko preostalih nezavisnih glasova, bez prigovora iz Vašingtona.) Ako Vašington nastavi ovim putem, tada će preuzeti stratešku odgovornost za nestabilnost i odstupanja koje će Đukanovićeva vladavina i dalje izazivati, i moralnu odgovornost za izdavanje svake nade za mirnu demokratsku reformu u zemlji“, upozorava Bardos.

Dodaje da „Vašington može ostati vjeran svojim navodnim moralnim principima i prestati da podržava Đukanovićevu tridesetogodišnju autoritarnu kleptokratiju“.

(Vijesti)