Prije 25 godine NATO zločinci su na vrhu Tornika projektilom usmrtili tri mladića koja su slavila rođendan

Na današnji dan prije 25 godina, u zoru 8. aprila 1999. godine, u četiri sata i 10 minuta, NATO projektil, bomba velike razorne snage, pogodila je ski-centar Tornik na Zlatiboru. Trojica mladića iz susjednih sela, Radoje Marjanović (34), Neđo Urošević(31) i Milanko Savić (24) koji su, slaveći Milankov 24. rođendan zanoćili u barakama, ubijeni su na mjestu.

Sledećeg jutra, Milankovo tijelo nađeno je u šumi, raskomadano, na 139 metara od mjesta udara, tijelo drugog mladića bilo je na 50 metara od kratera, tijelo trećeg, mještani su jedva našli i izvukli ispod metalne i drvene konstrukcije razorene i spaljene barake.

Stravične slike ređale su se tog sunčanog jutra na Torniku. Nesrećni roditelji, prijatelji, komšije pobijenih mladića jedva su među ostacima raskomadanih i ugljenisanih tijela prepoznali svoje najmilije. Stari Marko Savić, tada u 74. godini, Milankov deda, raspamećen je šetao među razvalinama koje je ostavila američka raketa.

Gologlav, u rukama je držao zgužvanu šajkaču, tražio je unuka, posle, kad ga je našao, nije mogao da ga prepozna…

„Nije moj Milanko ovako izgledao“, u grču je prevalio preko usta, a onda zaćutao dok su mu niz staračke obraze tekle suze i nisu stajale.

Četvrt veka kasnije na Torniku, pod Zlatiborom, ne blijede sećanja na teški zločin, na tri ugašene mladosti, smrt trojice nevinih mladića koja je te godine u crno zavila zlatiborski kraj.

„Mog Milanka našli smo ovde među borovima, na 139 metara od mjesta gdje je pala bomba, ovdje mu je bila noga, ovdje pola glave“, pričao mi je prije koju godinu na Torniku nesrećni Radojica Savić dok smo 8. aprila ujutru obilazili mjesto tragedije.

Milanko je, prisjećao se otac, trebalo te crne 1999. godine, u jesen da se ženi. Majka mladića poživjela je posle još šest godina, onda je nesrećna žena preminula od tuge, odnijela u grob veliku ranu na srcu, što nije dočekala unuke od sina.

„Godine prolaze, a meni je sve teže. Rano smo ostali bez roditelja, nismo se razdvajali, da je sreće, da se barem oženio, da danas gledam njegovu djecu“, svjedočila mi je prije koju godinu i Nada Antonijević, sestra Neđa Uroševića.

Ski-cenar na Torniku, u kome su zanoćila trojica mladića, pogođen je 8. aprila 1999. godine raketom „tomahavk“. Objekat je bio namenjen za smještaj sportista, a dio objekta sa 60 kreveta služio je za smještaj djece. Te noći najprije je u 00.30 napadnut vojni aerodrom u Sjenici, a rekete su razorile farmu krava blizu aerodromske piste.

Četiri sata kasnije sa šest projektila gađan je vojni objekat Katunić na Jadovniku, a u zoru, posle napada na Tornik, kada su sem ski-centra napadnuti i poštanski i televizijski releji na Zlatiboru, napadnut je sa više projektila i aerodrom na Ponikvama.

„Samo je tijelo Radoja Marjanovića bilo cijelo, na nogama bijele vunjene čarape. Koji sekund prije udara projektila pozvao ga je otac Slavko i rekao mu: ‘Sine bježite, evo aviona, gađaju Tornik.’ Vjerovatno nije ni stigao da obuje cipele kad je udarila raketa. Dvadesetak minuta posle nesreće na mjesto udara stigla je Radojeva majka, kukala je iz glasa. Ujutru, kad je svanulo došao je i Radojica Savić, Milankov otac, pitao je šta je sa mojim sinom, mi smo ćutali“, svjedočenje je Milana Đurovića, koji je 1999. godine bio policijski inspektor u Čajetini, zabilježeno posle tragedije.

(RT Balkan)