Obećanje ili nevidljiva ruka koja pokreće tržište rada
Piše: Fidelity Consulting
„Kada sam govorio o punoj zaposlenosti u Crnoj Gori, nisam licitirao procentima“, predsjednik Vlade Crne Gore, 05/04/2024 godine.
Izjava predsjednika Vlade zapanjila ekonomske teoretičare i matematičare širom svijeta i izazvalo prekonoćnu revoluciju u ekonomiji: „obećanje“ je službeno postalo priznata mjerna jedinica za zaposlenost – „Evropa sad 2“ je postala obećavajuće moguća!
Ne samo to – ova ekonomska novotarija, odmah je prihvaćena nakon brzih pregovora na vanrednom Globalnom ekonomskom forumu, uzdrmala temelje tradicionalnih ekonomskih modela te poslala ekonomiste natrag u fakultetske klupe i vrtiće.
„Zašto se ograničavati brojanjem stvarnih poslova kad možemo mjeriti ono što zaista znači biti zaposlen u modernom društvu: beskrajna obećanja,“ izjavio je portparol foruma, dok je gomila ekonomista u pozadini žustro odobravajući klimala glavom već zaboravljajući zakonitosti tržišta rada.
U praksi, ovo znači da su sve države članice UN-a sada obavezne izdavati kvartalne izvještaje o „obećanoj zaposlenosti“, zasnovanoj na broju obećanja koja njihovi politički lideri daju u pogledu stvaranja novih radnih mjesta.
Kako bi se osigurala dosljednost, Međunarodni monetarni fond juče je objavio detaljan priručnik s metodologijom pretvaranja uobičajenih političkih obećanja u ZEZ (zbilja ekvivalente zaposlenosti).
Za prosječnog građanina, ovo otvara brojne nove mogućnosti. Na primjer, umjesto dosadnog i mukotrpnog pretraživanja oglasa za posao, sada možete jednostavno upaliti televizor, slušati predizborne govore i dodavati bodove svakom obećanju o stvaranju novih poslova. Nakon izbora, samo saberete sve bodove i eto vam pune zaposlenosti. Čestitamo!
„Kako smo mogli biti tako kratkovidni sve ovo vrijeme“ zapitao se jedan ugledni ekonomista.
„Oduvijek smo znali da je zapravo obećanje ona čuvena nevidljiva ruka koja pokreće tržište rada. Sada to možemo i kvantifikovati“, bio je ushićen ovaj lik.
Kritičari ovog pristupa brzo su se povukli nakon što su shvatili koliko je lakše izvještavati o napretku kad stvarna radna mjesta nisu uključena u jednačinu tržišta rada. „Je li bolje imati 100.000 novih radnih mjesta ili jedno obećanje o milion radnih mjesta? Mislim da znamo odgovor, ovdje se radi o efikasnosti“ rekao je jedan politički strateg na usamljeno pitanje je li ovo neka preslana šala.
A ko su jedini pravi gubitnici? Ironično, baš oni koji su još uvijek zaposleni, jer ko još broji prave poslove i stvarnu zaposlenost?
Na kraju, zašto se mučiti stvaranjem novih radnih mjesta kad možemo jednostavno obećati da ćemo ih stvoriti? U svijetu ovakvih suludih obećanja, svi smo već previše zaposleni.
P.S. hajde da se ne ograničavamo samo na obećanjima o poslovima? Zašto ne obećati da će debeli ljudi postati bodibilderi, ćelavi ljudi imati rujne kose, a snijeg će da pada u julu?
Ultimativno, hajde da obećamo mir u svijetu!