Neuspješni zapadnobalkanski misionar se u svom stilu oprostio od Crne Gore
Specijalni izaslanik Sjedinjenih Američkih Država za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar okončava svoju misionarsku misiju u Crnoj Gori u istom stilu kako ju je i započeo – tvrdnjom da koalicija ZBCG, bivši DF, nije partner Vašingtona.
Na današnjem besmislenom brifingu sa novinarima koji je organizovan kako bi najavio svoju poslednju zvaničnu posjetu Podgorici u svojstvu specijaliste za sastavljanje crnogorskih vlada, Eskobar je izjavio da su SAD zabrinute zbog činjenice da bi lideri nekadašnjeg DF-a mogli biti dio Vlade.
„Ali, javno smo rekli da smo zabrinuti i da ove partije nisu partner Sjedinjenih Država…Predstavnici tih partija govorili su da će preispitati članstvo u NATO-u, da imaju namjeru da povuku priznanje (tzv.) Kosova, što bi izazvalo dodatne tenzije u regionu. Tako da se oni nisu promijenili“, rekao je Eskobar, prenijele ponosno „Vijesti“.
Da se ova persona, koja se krajem 90-ih proslavila kao čuvar švercerskih kanala Mila Đukanovića iz obližnje Hrvatske, pitala u poslednjih nekoliko mjeseci za bilo šta u Crnoj Gori 44. Vlada ne bi bila formirana na način na koji je to učinjeno uz podršku koalicije ZBCG, Andrija Mandić ne bi postao šef parlamenta, u Vladu Milojka Spajića bila bi ugurana najmanje dva DPS-ova satelita…
Dok je ovaj zamjenik pomoćnika izigravao američkog misionara koji dušebrižno bdi nad tzv. Zapadnim Balkanom, ovaj region je za dlaku izbjegao reprizu 90-ih godina. I zaista, Eskobar je više nego ijedan američki diplomata vratio u region duhove 90-ih godina. Dovoljno je reći da se na prostoru Kosova i Metohija odigrava etničko čišćenje Srba. U južnoj srpskoj pokrajini se uspješnost Eskobarovih posjeta Prištini mjerila količinom prolivene srpska krv. Najprije djece, a kasnije u Banjskoj i trojice mladića koja nisu željela da trpe Kurtijev zulum i progonstvo od kojeg je Eskobar garanatovao zaštitu Srbima nakon sporazumnog razilaska sa barikada.
U BiH je Eskobar uspio situaciju da vrati u predratno stanje kada su se sva tri naroda pripremala za konačni obračun i zadovoljenje svojih nacionalnih snova putem oružje. Osokoljeni Eskobarovom podrškom, najdalje je otišla sarajevska elita koja je svako malo svoje podanike pozivala na oružje i napad na Republiku Srpsku. Ratni marševi sa islamističkim zastavama, sve češći incidenti na nacionalnoj osnovi u „najtolerantnijem“ gradu na dunjaluku, otvoreno ispoljavanje srbofobije kroz nametnuta rješenja visokih predstavnika, potpuna majorizacija hrvatskog faktora u Federaciji samo su neka od Eskobarovih postignuća u ovom tragičnom protektoratu kojim upravlja američki ambasador iz Sarajeva.
O Eskobarovim uspjesima u Sjevernoj Makedoniji takođe je izlišno pričati. O zemlji iz koje svako malo pristižu elaboracije velikoalbankog državnog projekta, a premijer postaje vođa terorističke i pobunjeničke formacije ONA, govoriti kao uspješnom projektu predstavlja vrijeđanje zdravog razuma.
Ništa bolju situaciju Eskobar nije ostavio za sobom ni u NATO poligonu Albaniji. Kruna njegovog rada na procvatu demokratije u toj zemlji su požari i bakljade u albanskom parlamentu.
A šta je sa promocijom i razvojem demokratije koju je Gabrijel obećao ovim napaćenim zemljama i narodima?
Jasno je bilo i Bajdenovoj administraciji da diktatima, jednostranim aktima, licemjernošću i uvođenjem sankcija neposlušnim balkanskim političarima Eskobar nije uspio da demokratski aranžira tzv. Zapadni Balkan. Zbog toga su mu se i zahvalili na saradnji i pripremili mi drugi posao na kojem se nadaju da neće uprskati stvar kako je učinio u ovom regionu koji je ostavio poluzapaljen svojim nadređenima.
Zato se Eskobar mjesecima nije oglašavao povodom kriza koje su bujale u ovom regionu poslednjih mjeseci, a koje su posledica njegove neuspješne diplomatske misije. Da je Eskobar zapao u nemilost svojih nadređenih potvrđuje i to što mu crnogorski državnici i političari mjesecima nisu tražili dozvolu za političko djelovanje, a pojedini ga nisu smatrali dostojnim sagovornikom čak ni prilikom formiranja 44. Vlade.
Njegovo današnje obraćanje je oproštajno i ne treba mu zamjeriti ni na čemu izrečenom. Svaka njegova sledeća posjeta Crnoj Gori, pa i ova poslednja službena koja slijedi, biće turističke prirode.